Eldina Tulic
Kratak sadržaj
Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka,
a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado
gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz
u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku
protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima.
Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu
djevojku.
Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu.
Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice,
pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da
ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja
mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio
kod kuće, skoro nimalo.
Kad je njegova Luca umirala on je također bio u
brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam
sa sinom Salkom.
Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago,
jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko,
kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna,
a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati
Salka jer je zavoljela Rašicu.
Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom,
a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se
dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz
djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena.
Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom.
Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije
mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.
Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa.
Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani
živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio.
Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti «Momak».
Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja
koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se
dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako
je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi
su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim
djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka
nego da voli njega.
Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio
između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila
poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se
nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu.
Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap.
Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu
se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako
izlazi iz njene kuće.
Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao
priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o
njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek
bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj
djeci.
Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba
sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po
starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala
izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim
iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv,
no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim.
Kad su Štriku doveli daizvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i
izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva,
a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu,
priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer
mu je trebao novac da plati dug u krčmi.
Nisu mu odmah povjerovali,
no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin
viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše.
Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila
da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i
u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa
Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda
proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju.
Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko
nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga
što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i
ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla
do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi,
a oko nje se poredali seljani.
Neki seljani su se maknuli i pustili je do
majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da
Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala.
Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se
i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se
nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta
buka i psovka.
Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj
odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao
ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga
prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!“, no on se nije obazirao.
Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti
svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.
O djelu
Alkar je po opsegu, složenosti i kompoziciji bliži kraćem romanu nego noveli ili pripovijetki. Premda se u popisu Simunovićevih djela obično navodi kao novela, neki ga suvremeni književni povjesničari i kritičari određuju kao kraći poetski roman.
Alkar je prvi put objavljen 1909. godine u zbirci pripovjedaka Mrkodol zajedno s pripovijetkama Duga, Mrkodol i Rudica. U podnaslovu je naznačeno da su to pripovijesti, no u to doba su i novele i pripovijetke i romani nazivani pripovijestima. I dvije godine kasnije u podnaslovu Simunovićeva romana Tuđinac stajalo je da je to – pripovijest.
Jezik i stil
Ima mnogo turcizama u tekstu, npr. hodza – muslimanski svecenik, jecerma – prsluk. Ima i naziva npr. Begluk, Alaj – caus,…Recenice su duge i vecinom su opisne. Ima i prpovjedanja i dijaloga izmedju Marte i mjestana, Marte i Salka, Salka i Rasice,… ali vecinom kratkih. Djelo je pisano hrvatskim knjizevnim jezikom.
O piscu
Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore.
Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine.
Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.
Analiza djela
Vrsta djela: pripovjetka
Mjesto radnje: selo Begluk
Vrijeme radnje: početak 18. stoljeća
Tema: Tema Alkara je sinjska viteška igra alka koju pisac razvija tako da daje cjelovitu sliku jednog kraja i njegovih ljudi određenog vremenskog razdoblja. Cijelim romanom dominiraju dvije igre: viteška igra na trkalištu u kojoj se igra po strogo zadanim pravilima, a pobjednik stječe ugled i slavu za kojom žudi svaki muškarac toga kraja, i ljubavna igra u kojoj nema ustaljenih pravila nego ih određuje srce za koje nikad nije sigurno kome će se opredijeliti a kome nanijeti poraz i bol. Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu.
Ideja: Snaga, junaštvo i tradicija uvijek pobjeđuju.
Karakterizacija likova
Salko
Bio je momak dječjeg lica, ali jaka uzrasta. Imao je plavu kosu i velike oči s dugim trepavicama. Prijatelji su mu bili isti kao on, ali koju godinu stariji. Salko je bio zaljubljen u Martu, on je imao 18, a ona 20 godina.
Salko i Marta su se stvarno voljeli, Salko se skoro utopio plivajući preko Cetine da dođe Marti.Salko je dao oca da on trči alku da mu u zamjenu dopusti da se oženi MartomMarta je Rašici rekla da se neće udati za Salku, Salko je uporno dolazio do Marte, ali ga je ona izbjegavala, to mu je dosadilo pa je otišao do nje s namjeroma da je zaprosi, ali ga je ona odbila.
Salko je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi. Iduća Alka se bližila, a svi su zaboravili na Salku, svi osim Rašice. Na toj Alci kao iznenađenje pojavio se Salko. Nastavio je lutati, govorio je da će oženiti maćehu kad mu otac umre i kad osvoji Alku
Rašica je bio hajduk i naprasit. U mladosti je volio Stanu, ali nije mogao biti s njom zato se oženio Lucom, samo da ne ostane sam. Luca mu je rodila sina Salku pa nedugo potom umrla. Rašica nije imao prijatelje i svi su ga u selu poštivali i bojali se ga.
Izabrali su ga za glavara sela Begluka, Alka ga je udaljila od sina donijela mu Martinu ljubav.
Rašici se činilo da je sam na svijetu, nitko nije znao da i takva ljudina poput Rašice može voljeti i biti voljen.
Marta – Bila je pametna dvadesetogodišnja djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom, djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i Salka.
