Eldina Tulic
Kratak sadržaj
Mladi pijanist Alfred Kamenski saznaje od majke tužnu vijest o smrti njegovog mecene, inače i ujaka. Kako ga sama majka ne može uzdržavati, moli ga da se vrati kući k njoj u Zagreb. On to ne učini, nego započinje šaroliku boemsku epizodu svog života ispunjenu besciljnim lutanjem po europskim gradovima, rasprodajom svega što ima, životom na ulici, obolijevanjem i sviranjem za sitniš. Na ulici ga tako oslabljelog od bolesti pronalazi bivši profesor i prima ga k sebi s planom da nakon oporavka ode na konzervatoriji i da ga završi.
Plan s konzervatorijem se izjalovi zbog novačenja u vojsku, a poslije toga uslijedi posjet Zagrebu i majci, pa potom Beču. Izmijene se i druge europske metropole pa se tako nađe u Londonu radeći u nekom klubu, zatim u Norveškoj i konačno u Ženevi. Tamo se skrasi zaposlenjem kod imućnog židovskog bankara, baruna Diamanta. Iako je imao sve potrebno za lagodan život, puno u većoj mjeri nego u oskudnim mjesecima prije, ipak se Alfred nije osjećao spokojno. Baš naprotiv, morile su ga mračne suicidalne primisli i neki generalni osjećaj neuklapanja i nepripadanja u društvo i postavljene okvire. Žudio je i za Hrvatskom.
Jedne večeri svirajući tako kod mecene upoznaje lijepu Poljakinju Fanny. Ona je bila plemkinja i udana žena, ali njen bračni status nije bio prepreka ni njoj ni Alfredu Kamenskom da se odmah te večeri fatalno zaljube. Proživljavaju već tad snažne osjećaje jedan prema drugome, bez zadrške ih izražavaju riječima, s dojmom kao da se oduvijek poznaju. Spremni da odu zajedno, kreću njezinoj kući po stvari. U salonu kuće ih zapaža bijela papiga koja ih proučava i upija što govore. Pakiranje prekida dolazak Fannynog bijesnog muža Foresta kojem je lakaj dojavio za preljub. On pretražuje cijeli prostor dok Kamenski nalazi skrovište iza zastora.
Baš kad bi se pomislilo da je skrivanje uspjelo, oglasi se papiga izdajničkim oponašanjem nježnosti Fanny i Kamenskog te donosi Alfredovu kravatu. Kad pobješnjeli Forest nasilno dohvati suprugu, Alfred se otkriva da joj skoči u pomoć. To završava kobno, jer mu Forest slomi obje ruke i baci ga preko balkona. Tu tragediji nije kraj, jer odmah zatim ubija Fanny, lakaja, pse i samog sebe vješajući se Alfredovom kravatom. Kad susjedi pronađu leševe, čuju papigu kako cijelo vrijeme ponavlja refren oponašajući Foresta.
O djelu
„Camao“, djelo A.G.Matoša je modernistička pripovijetka s temom kobne ljubavi. U djelu su sukobljena dva estetska registra: estetika lijepoga i estetika ružnoga. Estetika se lijepoga i uzvišenoga vidi u fizičkom opisu likova (referiranje na mitologiju: Fanny = Venera) te u opisu prostora koji ih okružuje, dok se estetika ružnoće vidi u djelu Fannynog muža Foresta (ubio je Fanny, slugu, dva psa i Alfreda).
Intertekstualna je relacija (referiranje na tuđe djelo) u Camau gavran. Taj je motiv (simbol) preuzet od E. A. Poea. Camao je zapravo papiga koja umire kada žena prevari muža, no ironija je u Camau ta što papiga jedina ostaje živa na kraju, a upravo je ona odala Fannynu nevjeru. Papiga je, dakle, uzurpator ljubavi između Kamenskog i Fanny i simbol je nevjere, prevare. Camao je zapravo golub, ali budući da ima sposobnost govorenja, pridaje mu se ime papiga. Fanny predstavlja Poljake, a Kamenski Hrvate.
O piscu
Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).
- se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).
U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika “Gričana”, u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi(1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.
Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose – smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).
Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, “glazbenim” kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.
Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. “estetiku ružnoga”, tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.
Analiza djela
Književni rod: epika
Vrsta djela: simbolistička pripovijetka
Mjesto radnje: Ženeva, Beč, Pariz…
Tema djela: Kobna ljubav Alfreda prema Fanny.
Ideja: nikada ne valja kriti istinu jer se na kraju sve može dodatno zakomplikovati i pruzrokovati još veću štetu.
Likovi i karakterizacija likova
Glavni likovi: Alfred i Funny
Alfred Kamenski: Kao nećak svećenika koji je bio ugledan, imao je tendenciju uvijek razočarati i obitelj i skupu poduku svojom netalentiranošću. Svi oko njega u djetinjstvu su mislili da nije pretjerano pametan niti sposoban za išta specifično, no to se promijenilo kad je pustio svoj anđeoski glas.
On sam je počeo pokazivati želju za glazbom, a to nije ostalo neprimijećeno ni od njegova ujaka i ujedno mecene koji ga je, vođen tim otkrićem, poslao na bečki konzervatorij. Prekretnicu u inače pravocrtno planiranom životu Alfreda Kamenskog je stvorila smrt ujaka i posljedični izostanak novca. To je bilo podloga za puno lutanja Europom i neurednim životom. Bolje rečeno, životarenjem.
Nemir nije bio samo izvanjski, već ga je nosio i iznutra, čak i kad mu je postalo dobro kod novog mecene. Tako načet patnjom pronalazi mir u aristokratkinji Fanny u koju se zaljubljuje na prvi pogled. Namjera da se upusti u ljubav s udanom ženom je ujedno bila i zadnja stvar kojoj se planirao prepustiti.
Fanny: Bogata plemkinja, koja je, baš kao i Alfred Kamenski bila zaljubljena u glazbu. Kad upozna mladog pijanista, biva očarana i odlučuje se za njega usprkos životu s dotadašnjim mužem. Postaje očito da muža nije voljela.
Za svoju odluku biva kažnjena gubitkom života. Tragični dvojac ima susret koji, po svemu sudeći, ne možemo drukčije okarakterizirati, nego kao sudbinski. Par naazi poveznice u ljubavi koju oboje gaje svatko prema svojoj domovini za kojom žude iz tuđine. Baš kao i prema glazbenoj umjetnosti.
