Duga lektira – Dinko Šimunović: Analiza i kratak sadržaj

Kratak sadržaj

U mjestu imenom Čardaci smještenom na obroncima kamenita brda, ispod stare napuštene tvrđave, a iznad rijeke Glibuše što je vijugala u podnožju kroz livade i trstike i dalje tekla brežuljkastim poljem, živjela je djevojčica Srna. Pravo joj ime bijaše Brunhilda, a njezini roditelji, najbogatiji i najugledniji u Čardacima, serdar Janko i gospođa Emilija, čuvali su i pazili svoju desetogodišnju jedinicu kao kap vode na dlanu. Ljeto je u Čardacima vruće i sparno, a rijeka Glibuša mami svojom svježinom.

I dok dječaci luduju jureći livadama i kupajući se, djevojčice ne smiju izlaziti iz kuće. Običaj je da se djevojčice bogatih i uglednih građana ne smiju izlagati suncu kako bi im koža ostala bijela i nježna. Druženje s dječacima i izlaganje žarkom suncu ne pristoji se dobro odgojenim djevojčicama, zato one tek uveče izlaze s roditeljima u šetnju jedinom ulicom u Čardacima, odjevene u lijepe čiste haljinice, uredno počešljane, pristojnog ponašanja. I dok se roditelji u šetnji međusobno pozdravljaju ljubaznim pozdravima, skidanjem šešira i naklonima, one drže mamu ili tatu za ruku, šetaju s njima i stidljivo se smješkaju. Dok se roditelji za sparnih popodneva odmaraju spavajući u zamračenoj sobi, Srna čeznutljivo gleda kroz prozor i osluškuje veseli žamor dječaka što dolazi s rijeke i silno želi da se i ona nalazi u prirodi punoj boja, zvukova i vesele dječačke cike.

Bila je ona vesela i razigrana djevojčica, prekrasno je pjevala, redovito išla u crkvu, molila se, u svemu slušala roditelje i voljela ih kao što su i oni nju voljeli više od sebe samih. Zbog njezine živahnosti, vesele naravi i gipkog tijela mještani su je prozvali Srna i to joj je ime izvrsno pristajalo. Prigoda da se naigra do mile volje ukazala joj se kad su u jesen njeni roditelji trebali poći u susjedno selo Lug, zapravo u obližnje vinograde na Marčinkovoj glavici da poberu grožđe koje su kupili od dobrodušne udovice Klare, vlasnice vinograda. 

Sva sretna zaputila se Srna u društvu s dobrom udovicom Klarom i roditeljima put Marčinkove glavice. Putem je uživala. Sve ju je zanimalo, ni za trenutak nije zastajala. Zavirila bi u svaki grm, pod svaki kamen, sve je željela vidjeti, sve omirisati, sve dodirnuti, osluhnuti svaki zvuk. Ushićena udovica uživala je u Srninoj razigranosti, njenom veselju i igri i rekla roditeljima kako je šteta da tako živahno dijete nije sin. Srna, koja se zadihana baš u tom trenu povratila k roditeljima, čula je udovičine riječi i one su čudno odjeknule u njenu srcu: zamislila se, primirila i kao da je nestalo njene veselosti. Na Marčinkovoj glavici obrasloj šumom i vinogradima bilo je dosta siromašnih seoskih kuća među kojima je najsiromašnija bila kuća Marčinkovih, poznata po kljastoj Savi. Kljasta je Sava bila nadaleko poznata vezilja i tu ne bi bilo ništa čudno da nije bila teški bogalj: naime, Sava nije imala ruke. Dok je još bila u kolijevci, svinja joj je odgrizla obje šake. Sava je odrastala u velikom siromaštvu i na brizi svojih roditelja.

Uporno vježbajući, naučila je vesti, pravila je prekrasne vezove i postala najboljom veziljom u cijelome kraju. Žene i djevojke dolazile su je gledati i diviti se njenim radovima, jedva da su mogle vjerovati svojim očima da bezruka djevojka izrađuje takove vezove. Stigli su na Marčinkovu glavicu i dok su Srnini roditelji otišli s radnicima u vinograd, udovica Klara i Srna naišle su na kljastu Savu gdje sjedi s dvojicom dječaka i malim djetetom u naručju. Dječaci su bili njezina mlađa braća i veselo su se igrali. Sava je, nakon izvjesnog skanjivanjana, ipak udovoljila molbi dobre udovice Klare i ispričala joj sav svoj nesretni život: kako je dospjela u grad, tamo se udala, kako ju je muž materijalno iskorištavao, prevario i ostavio s tek rođenim djetetom, zbog čega se ponižena opet vratila svojim roditeljima. I dok su Srna i udovica Klara slušale ispovijest kljaste Save, u Lugu i okolnim selima pala je kiša nakon koje se na nebu pojavila prekrasna duga. Ugledavši je, kljasta Sava je uzdahnula:

Pogledajte lijepe duge, kolika je! U nas svi govore da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam ja od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se protrčati ispod nje. I dok su nesretna Sava i udovica zadivljeno gledale dugu, Srna se izgubila. Potrčala je prema dugi a da to nitko nije primijetio. Iznenađene žene počele su je dozivati, ali bilo je kasno. U silnoj želji da postane dječak, koju je još pojačala priča kljaste Save i djevojačka spoznaja da je ženski život tako često prepun patnje i čemera, Srna je trčala sve dalje i dalje želeći dostići dugu i protrčati ispod nje. Nije uspjela. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero, zapravo močvara obrasla gustim vodenim biljem.

Srna to nije primijetila, potrčala je preko Mrtvog jezera i nestala ispod gustog ševara. Utopila se. Izvukli su je tek nakon pet dana traganja. Srnini roditelji nisu mogli prežaliti svoju jedinicu. Shvatili su u čemu su pogriješili. Jedne olujne noći popeli su se na bedeme stare tvrđave, zastali nad ponorom kroz koji je hučala nabujala Glibuša, uzeli se za ruke i bacili se u dubinu, na istom mjestu gdje se nekoć davno, u jednoj isto takvoj olujnoj noći, bacio mladi nesretni vojnik.

Vrsta djela

Pripovijetka.

Mjesto radnje

Mjesto Čardaci (na strmim obroncima), dolina rijeke Glibuše te polje zvano Lug.

Vrijeme radnje

Vrijeme radnje je kasno ljeto: “toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj na Čardake i Lug.” rana jesen: “ljudi ne pamte tako obilne i rodne jeseni.”

Tema

Tragična smrt djevojčice Srne kojoj roditelji ne dozvoljavaju da se igra, trči i pjeva, a što je ona jako željela. Njezina želja da bude dječak i da sve radi što zaželi odveli su je u smrt.

Ideja

Djeca moraju imati svoje djetinjstvo, svoju slobodu i ne smiju biti robovi roditeljskih zabluda. Roditelji bi trebali dozvoliti djeci da se igraju i uživaju u svojoj mladosti i razigranosti, a ne im sve zabranjivati i slušati što će drugi reći i zamjeriti.

Motivi

Zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti…

Kompozicija djela

Uvod: Srna stalno mora biti u kući. 
Zaplet: U vinogradu je Srna čula da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge.
Vrhunac: Nakon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari. 
Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu i tuguju. 
Završetak: Roditelji se bacaju sa litice.

Analiza likova

Srna (Brunhilda)
Citati: «Serdar i Serdarovica mislili su da se ne pristoji njihovoj kćeri kad
mu drago pjevati i koju god pjesmu zato što je bila žensko i zato
što nijesu kupili glasovira…»
«A radi toga što je bila žensko, kratili su joj mnoštvo stvari, pa i
stoga što su bili bogatiji od drugih…» (str. 31.)

«I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno
zlato, pa vlažne i meke baš kao i svila na kukuruzima u Lugu…»
«Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je
vidi, pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj
oči tako su sjale, te bi mislio da su za sve, prije nego za san.
A bilo je samo deset godina toj Srni…» (str. 30)

«Serdar Janko bijaše najbogatiji Čardačanin, a Srna jedinica i
baštinica u Čardacima. Ali kakva bila da bila ta Srna, ljubila je
svoje roditelje i bijaše joj drago da se o njoj dobro misli…»
(str. 33.)

Sava
Ona je dobra osoba. Nažalost, pogodila ju je teška sudbina i ostala je bez ruku. Po mom sudu, ona ima jaku volju za životom. Dala si je puno truda da nauči vesti. Iz početka joj je išlo jako teško, no na kraju joj se trud isplatio. Strina joj je pomagala u sitnim poslovima. Kad su ljudi vidjeli kako ona izvrsno veze, obitelj ju je poslala u grad kako bi vezenjem zarađivala. Posao joj je bio uspješan. Tamo je upoznala nekog čovjeka koji ju je, vidjevši zaradu, oženio. Sava je rodila dijete, a on ju je ostavio. Sava se vratila u rodni kraj i zbog djeteta ostavila vez.

Citati: «Ti su Markovčani bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne
ruke imala, a bila je taka vezilja, da je nema gdje se god čuje
našega svijeta.»
«U Čardaškoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa
veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka
Sava. »
«Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do
zašaktica, a to je za vezanje kao da ih i nema.»

«Dok je bila mlada, lijepa je cura bila to Sava. Može biti da nije
ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu
sudbinu. I pametna je bila da te u čudo natjera kad govori, ali eto,
ruku nije imala, a siromašna da ne može biti siromašnija…»
(str. 39.)

Klara
Citat: «Ta je Klara bila dobra i mila žena, nimalo slična gospođama
čardačkim nije ni bila. Muž joj je davno umro. Ljubila je svakoga
bez razlike, a naduvati se nije znala. Tako je dobra bila, pa sretne
li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi
ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla…» (str. 39.)

Bilješke o piscu

Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore.

Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine. 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, te romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke (Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika, Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota) ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.