Gospođa Bovary (Madame Bovary) – Gustave Flaubert: Analiza i kratak sadržaj

Na pocetku romana posveta je Julesu Senardu koji ga je branio na sudu i kojemu je zahvalan sto je knjiga izdana.

PRVI DIO

Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u skolu gdje ga ucenici zavitlavaju zbog nespretnosti i povucenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova smjesna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles dosao u internat. Otac mu je bivsi vojni kompromitirani lijecnik, zenskar, hvalisavac, zivio je od zenina miraza, a majka mu je poklanjala mnogo paznje. U dvanaestoj godini ga je skolovao zupnik, a poslije godine dana ga poslase u ruensku gimnaziju. Bio je mirne cudi, jako se trudio pa je uceci napamet zavrsio skolu i lijecnicki ispit na medicinskoj skoli. Majka koja mu je upravljala zivotom, nasla mu je i praksu u Tostesu i ozenila ga nekom susicavom udovicom od cetrdeset i pet godina.

Jedne noci morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na imanje Bertaux. Uspjesno je pomogao imucnom gospodinu i upoznao lijepu kci Emmu. Otada je Charles sve cesce pohodio cicu Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajuci sta mu je tamo ugodno). Zena mu je to strasno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majcinu pomoc uspjela natjerati da tamo vise ne odlazi. Ispostavilo se da je imucna udovica bila prezaduzena i Charlesovi roditelji su napravili scenu – nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je susila rublje i padne mrtva.

Charles je zacudo osjetio poboljsanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do usiju u lijepu Emmu. Starcic je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:”…htio bih vam nesto reci … cica Ronalt…cica Ronalt…” dade mu svoju kci. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i zelio je zbrinuti kcer. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit covjek i nije se istakao za vrijeme svadbe. “Zato je sutradan izgledao potpuno drugi covjek. Prije bi se moglo misliti da je on ona djevica od sinoc, dok nevjesta nije pokazivala nista, po cemu bi se moglo nesto naslutiti.”

Zivjeli su u Tostesu. Ispocetka se Emma trudila oko kuce, uredjivala je stan, a on je lijecio ljude, pustao im krv i uzivao u novostecenoj idili (neprestano je dodirivao njezin cesalj, prstenje, rubac..). “..nizao bi joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola nasmijesena, napola nestrpljiva, kao sto radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat.”

Prije no sto se udala, ona je mislila da osjeca ljubav u sebi, ali kako sreca, koja bi se morala roditi iz te ljubavi nije dosla, ona je mislila da se mozda prevarila. I Emma je nastojala doznati sta u zivotu znace rijeci ljubav, sreca, zanos, koje su joj se u knjigama cinile tako lijepe. Kad je imala sesnaest godina bila je u samostanu, ali je previse mastala, citala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana. No u novom zivotu osjecala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti “da je taj mir u kojem je zivjela – ona sreca o kojoj je negda sanjala.”

Charles bi zadovoljno stigao kuci u deset navecer, vecerao i zaspao hrcuci. Ona mu je u vrtu recitirala strastvene stihove na mjesecini, pjevala mu uzdisuci sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu srcu – uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema nista izvanredno. “Boze moj zasto sam se udala?”

Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d’Andervvilers i svojom su kocijom otisli do dvorca. Na primanju,veceri i balu osjetila je Emma raskos i ljepotu zivota koji ju je opcinio. Uzivala je u sjaju promatrajuci modu i plesuci plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosadjivao potpuno neprilagodjen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude smjesan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj guzva haljinu. Na povratku kuci dugo je gledala kroz prozor u noc – uspomena na ples dugo je zivjela u njoj (stalno je gledala vikontovu kutiju za cigarete koju su nasli). Mastala je o Parizu, kupila je cak i plan Pariza i zamisljala ulice.

Charles je uzivao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki lijecnik ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio – Emmi je to bilo strasno. “Kakav bijednik” – grizla je usne. Emma stalno ocajava nad sobom i sudbinom. “Medjutim, u dnu svoje duse ona je ocekivala neki dogadjaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kruzila je ocajnim pogledom po samoci svog zivota trazeci u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju.”

Zapustila je kucanstvo i sviranje klavira. Cemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jace lupalo. Lijecnik je dijagnosticirao poremecaj na psihickoj bazi. Charles promjeni radno mjesto – otisli su u Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se na svadbeni buketic, sav pohaban i zut, bacila ga je u vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simbolicnost unistenog buketa vezana je za propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela.

Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrasnji i vanjski, izgled svojih likova i zadrzava se na neobicnim pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje tankocutnost za vazne trenutke u prici – kad Charles odlazi nehotice grudima dotice ledja Emme koja se nagnula nad njim da dohvati bic s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber odlicno pozna karakter zene, to najvise dolazi do izrazaja u odlicnim opisima Emminih psihickih stanja, razmisljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psiholoski karakterizirao. Pisac u romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlicno opisuje.

DRUGI DIO

Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumjestani su ljekarnik Homais koji se ulizuje Charlesu i gdja Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodisnji pisar (odvjetnicki pripravnik) Leon s kojim se Emma zblizava jer su im slicni ukusi, sklonost mastanju i interes za umjetnost. Radja se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha. Iako je prizeljkivala sina, Emma rodi djevojcicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije nista primjecivao i Emma ga je dozivljavala kao zapreku njezinoj sreci. Emma je u svojoj mladica, inace prosjecnog, dozivljavala kao savrsenstvo. “Medjutim je ona u dusi bila puna pozuda, gnjeva i mrznje.” Patila je i plakala pa kad joj jednom sluskinja Felicite isprica pricicu o djevojci koja je uzasno patila, imala napadaje i mrsavila – ocito zbog neiskustva i zelje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: “Ali meni, meni je to doslo tek poslije udaje.” Pokusala je zupniku otvoriti dusu ali je pobozni covjek nije shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav zeni za koju je vjerovao kako nista ne osjeca za njega pa je odlucio odseliti u Pariz. Emma je bila ocajna.

Jednom neki bogatas (trideset i cetiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles pusti krv. Naociti muskarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu zenu i odluci je osvojiti. Za vrijeme skupstine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe nezenja s obliznjeg imanja gdje je kupio dvorac sarmira Emmu, koja nakon kraceg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo zblizavanje kad ih nagovori da podju na jahanje sto ce Emmi poboljsati krhko zdravlje. Vec na prvom jahanju u sumi Emma mu se poda. “Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijase citala. Ona kao da je sama postala sastavni dio tih mastanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajuci sebe u onom liku ljubavnice, za kojim je negda toliko zudila.” Postupno su se vidjali sve cesce, a ona je i sama zorom odlazila k njemu cemu se Rodolphe protivio. Vise nije mislila na Leona. Rodolphe je u pocetku bio slatkorijeciv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodusan. Smetalo mu je sto mu je ona poklanjala tabakere, rupce…

Charles je pokusao sepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je zavrsilo da je neki lijecnik nesretniku morao amputirati nogu kako bi mu spasio zivot. Emmi se muz jos vise zgadio, cak joj se i kci ucini neobicno ruznom.

Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uzivao je u putenoj ljubavi i uzicima pa od Emme stvori svojom bezobzirnoscu “poslusno, privrzeno i pokvareno stvorenje”. Ipak opijala ga je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajednickim bijegom. Ali uoci samog bijega razmisljao je: “Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i jos k tomu navuci sebi na vrat brigu za dijete!” Napisao joj je oprostajno pismo i poslao joj s kosaricom bresaka. Emma je bila ocajna i skoro skocila s prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kociju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i cetrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novcanih briga: Emma je uzimala odjecu od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad trazio isplatu, Charles je takodjer od njega posudio 1000 franaka uz godisnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluci da ode s Emmom u Rouen u kazaliste gdje je nastupao slavni pjevac Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma uzivala u kazalisnoj raskosi, prozivljavala je u ljubavnom libretu svoju tragicnu ljubav, pa je u jednom trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi posao po pice i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je Leona i doveo ga u njihovu lozu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u Rouenu jer se daje jos jedna predstava s Legardyem.

TRECI DIO

Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parizankom ustuknuo, pred seoskom damom je sigurniji. “Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne rece da je bijase zaboravio.” Nakon kraceg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni cuvar ih je davio znamenitostima, a Emma se nikako nije mogla odluciti sta ce s Leonom. No zeljna uzbudjenja i strasti, udje s Leonom u kociju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kocijasu da stane, a ljudi su se cudili kociji – “zatvorena vise nego kakva grobnica i ljuljajuci se kako kakva ladja.” Samo je jedna ruka bacila komadice papira: oprostajnog pisma koje je mislila dati Leonu.

Trgovac Lheureux je trazio svoj novac, pa je Charles odlucio poslati Emmu ponovo u Rouen da se savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoc na muzevljevu mirovinu. Od silne pozude Emma smisli kako ce se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muza da joj placa satove klavira i tako je cetvrtkom odlazila u Rouen. “Poslije mjesec dana svi su cak tvrdili da je znatno napredovala.” Charles nije sluti nista, cak se upitao zasto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, nasto mu Emma odgovori da u Rouenu ima mnostvo gospodja s tim prezimenom.

Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljista ispod cijene bez muzeva znanja. I dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. “Ona je postala razdrazljiva, nezasitna u putenim uzicima i razbludna, setala se s njim uzdignute glave, ne bojeci se kako je govorila, da ce izgubiti dobar glas.” Trazila je od njega da pusti bradicu, da joj pise stihove. “U svemu se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica vise no sto je ona bila njegova.”Ubrzo Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo zaduzila. Slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. “Ema je nalazila i u preljubu sve bljutavosti braka.”

Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrcala je trgovcu no on joj je posprdno odgovarao. Sudski zapisnicar je popisao sve stvari u kuci, ni tada nije nista rekla muzu. Zatrazila je pomoc od Leona, no ovaj je bio bespomocan. Obecao je da ce pokusati, ali ako se ne vrati za tri sata… onda nije mogao nista uciniti. Ocajno je trazila pomoc. Znala je da ce Charles kad dozna samo plakati. “Da, on ce mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, sto me je upoznao da mi ponudi citav milijun… Nikada! Nikada!” Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije vise pojavljvao). Skupila je hrabrost i otisla do dvorca gazeci svoje dostojanstvo. On je isprva uzbudjeno privine u zagrljaj. “Ja te ljubim, oprosti mi, uvijek cu te ljubiti… Sto ti je? Reci mi!” No kad ona zatrazi novac, Rodolphe ju hladno odbije iznenadjen, jer je i sam bio u novcanoj neprilici. “A ja bih ti sve bila dala… ” Emma izadje. Zidovi su se ljuljali.

Bijase noc. Vracala se kuci. “Tada joj iskrsne nezin polozaj kao kakav ponor.”

Udje u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim proguta saku bijelog praska (otrova za stakore). Vrati se u kucu u kojoj je Charles plakao. Napise mu pismo (sutra ce ga procitati). Poceli su bolovi u zelucu. Charles je poceo citati pismo: “Ne optuzujte nikoga…” Poceo je vikati: “Upomoc!” Pocela je povracati krv i vikati. Isprali su joj zeludac, ali uzalud. Konacno se pojavio i cuveni lijecnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala vece uzbudjenje), no on je ustvrdio da se vise nista ne moze uciniti. Homais je pozvao lijecnika na punjene svinjske noge pricajuci mu o svojim zdravstvenim pokusajima. Zupnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: “Cesto topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san.” Emma se uspravi u postelji, “Slijepac”… krikne, poce se smijati ludjackim smijehom, obori je grc na jastuke. “Svi pristupise – Emme vise nije bilo.”

Analiza likova

Emma Bovary
Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.
“Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.”

Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor…” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.  
“Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.”
”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”

Charles Bovary
Veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

Emma i Charles bili su kontrasti
U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu: “A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni? Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”

Pejsaž
“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.

Bilješka o piscu

Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac. Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.
Djela: Madame Bovary, Sentimentalni odgoj, Jednostavno srce, Bouvard i Pecuchet, Salammbo, Iskušenje sv. Antuna, itd.