Eldina Tulic
Kratak sadržaj
Iz svicarskoga podalpskoga gradica Mayenfelda pjeske se za jedan sat stize do brdskog zaselka po imenu Selce. Jos toliko vremena uspona pa doplaninarite na planinske pasnjake, a na pol puta ovoga drugog dijela nalazi se Petrova koliba. Tko je Petar? Saznat cemo kasnije. Ovuda se jednog vruceg lipanjskog dana penjala visoka i krupna djevojka Deta, vodeci za ruku djevojcicu od nekih pet godina, svoju necakinju Heidi. Dovodi malenu skroz gore u planinu, gdje samotnjacki zivi djed koji nema nista doli kolibu i dvije koze, i ostavlja je kod njega na planini, ne pitajuci n i starca ni djevojcicu zele l i to.
Znatizeljna Heidi odmah obide sve sto se moglo okolo kolibe, pa se vrati djedu. O n joj pokaze unutrasnjost kolibe: dosta veliku prostoriju sa stolom i jednim stolcem; u jednom je kutu bila djedova postelja, a u drugom je, iznad ognjista, visio veliki kotao. Na jednom su zidu bila velika vrata. Bio je to ugradeni ormar u kojem je bilo sve sto je imao od stvari: nesto odjece, nekoliko tanji> ra, salica i casa te kruh, suho meso i sir. Heidi si izabere mjesto za spavanje na tavanu i njih dvoje tamo urede za nju postelju od svjezega sijena. Djed istese nov stolac za Heidi. Vec se naslucuje da ju je odmah zavolio.
Sutradan Heidi pode na pasu s malim kozarom Petrom i cijelim stadom koza iz Selca, kojima su pridruzene i djedove dvije koze: Bjelka i Sivka. Pocetak je to jednog lijepog prijateljstva izmedu Heidi i malog kozara.
Tijekom zajednickih boravaka na pasnjacima dijele i dozivljaje i hranu, i paznju i ljubav prema kozama. Heidi je odusevljena slobodom u planini. Iz dana u dan to se ponavlja i uz takav pastirski zivot Heidi ojaca i puca od zdravlja. Ljeto prode, dani zahladnjeli. Jednog jutra oko kuce nije vidjela vise nista zeleno. Napadao je dubok snijeg. Koze vise ne idu na pasu, ali pojavi se Petar i rekne Heidi da je njegova bakica poziva k njima. Djed je na sanjkama doveze do Petrove kolibice i ostavi je tamo cijeli dan.
Svojom iskrenoscu, z i ‘ vahnoscu, ljubaznoscu i pazljivoscu Heidi odmah osvoji ukucane, slijepu baku i Petrovu majku Brigitu. Bakica joj govori: Kad covjek ne vidi, onda mu je drago da bar cuje koju ljubaznu rijec. Volim te slusati. Sutradan Heidi nagovori djeda da bakici popravi kucu, da se ne bi urusila. To je bio prvi njegov dolazak medu ljude nakon mnogih godina. I baka i Brigita iznenadene su njegovom ljubavlju i brigom za Heidi.
Tako su njih dvoje dolazili svakoga lijepog dana – Heidi zabavljati ukucane, a djed popravljati kucu. U neveseo zivot slijepe bake usla je nakon dugih godina radost. Baka je tvrdila da vec mnogo zima nije tako mirno spavala i da ne ce nikada zaboraviti djedovu dobrotu. Za tri godine Heidi je mnogo naucila od djeda. Vec je bila u osmoj godini, kad su djedu pocele stizati poruke od ucitelja: Heidi bi morala u skolu. Dolazi i zupnik s istim zahtjevom, no djed tvrdoglavo odbija da je posalje u skolu. Pojavljuje se opet Deta. Unatoc i Heidinom i djedovom protivljenju, Petrovom bijesu i bakinom zapomaganju, gotovo na silu odvodi Heidi u Frankfurt, da bi tamo bila drustvom jednoj malo starijoj djevojcici koja je uzeta i moze se kretati samo u invalidskim kolicima.
Deta dovede Heidi u raskosnu kucu gospodina Sesemanna u Frankfurtu. Tamo upozna njegovu uzetu kcerkicu Klaru i kucne zaposlenike, na celu s gdicom Rottenmeier, voditeljicom kucanstva. Od iducega dana Heidi ce se pridruziti Klari pri svakodnevnoj poduci koju provodi kucni ucitelj. Klara je ushicena jer se nada da ce dugi, dosadni i iscrpljujuci sati skolovanja sada biti vedriji. Skucena obzora u gradskoj kuci okruzenoj ulicama i kucama, koje su opet okruzene ulicama i kucama, Heidi trazi mjesto za dalje vidike. To je crkveni toranj, kamo se ona zaputi za vrijeme stanke izmedu nastave. Pritom se izgubi pa se namjeri na gradskog djecaka potukaca, koji trguje cak i savjetom kako da ona dode do zeljenoga tornja i kako da se vrati doma, za sto zahtijeva 40 pfeniga (nekadasnji njemacki novcic).
Cak ni s vrha tornja Heidi ne ugleda ono sto je zeljela – zelenu dolinu i brda – nego samo bezbroj krovova, tornjeva i dimnjaka, nakon cega je sva utucena. Od zvonara toga tornja dobije dvije mackice koje skrivecki odnese u Klarinu kucu. Nakon nekih manjih nezgoda s gdicom Rottenmeier, koja ne podnosi macke ni druge zivotinje, Klara i Heidi uz pomoc sluge Sebastijana pronadu skroviste pa mackice ostaju u kuci na sigurnu mjestu.
Iducega dana u kucu dolazi onaj djecak i trazi da mu Klara plati jucerasnji Heidin dug od 40 pfeniga. Sebastijan ga uvede u sobu za ucenje, gdje se malac odmah dade na sviranje u svoje orguljice u nazocnosti Klare, Heidi i ucitelja. Nato u sobu uleti gdica Rottenmeier, potepe se na kornjacu koju je djecak odlozio na pod, uzasnuta skoci tako visoko kako to vec odavna nije ucinila, naredi Sebastijanu da izbaci uljeza pa klone na stolac. Njezine muke nisu gotove. Sebastijan unosi prekrivenu kosaru koju je netko donio za Klaru. Iz nje iskoci nekoliko mackica. Gospodica Rottenmeier se tako prestravi da je sjedila nijema od zaprepastenja, a Klara i Heidi se oduseve. Sebastijan skrije cijelu kosaru mackica k ostalim dvjema na tavan, na sigurno.
Premda se izvrsno slaze s Klarom, Heidi ipak muci zal za planinskom kolibom. Pokusa uteci, ali je sprijeci sveprisutna gospodica Rottenmeier. Kratko potom vraca se gospodin Sesemann. Gospodica i ucitelj ocrne mu Heidi kao neotesanu i gotovo umno zaostalu. Jedino je Klara brani. O n mudro zakljucuje da je s Heidi sve u redu, te da je ona njegovoj Klari vrlo drago i ugodno drustvo.
Gospodin Sesemann ubrzo mora ponovno na put, ali najavljuje skori dolazak svoje majke, Klarine bake. U kucu uskoro stize ljubazna starija dama, ali mlada srca. U tren oka shvati sto se zbiva a za kratko vrijeme postigne ono sto nastavnik nikako nije uspijevao: steci Heidino povjerenje i probuditi u njoj zanimanje za knjigu i time je potaknuti da na brzinu nauci citati i pisati ta da u torn uziva: A kada bi baka navecer rekla: – Tako, a sada ce nam Heidi nesto procitatil – dijete bi bilo presretno. Unatoc svemu Heidi pati od zelje za planinom, svakim je danom bljeda i sve manje jede. Baka zamjecuje i ovu tugu.
U kuci se pocinju dogadati neobjasnjive stvari, koje strase osoblje. Premda se svake veceri kucna vrata pozorno zakljucavaju, ujutro ih nalaze otvorenima. Zakljucuju ustraseno da je na djelu duh. Vraca se i Klarin otac. Uz pomoc svoga prijatelja doktora Classena brzo ustanovi pravi uzrok te pojave: to Heidi mjesecari nocu i nesvjesno otvara vrata. Doktor Classen objasnjava da Heidi boluje od mjesecarske bolesti, a k tomu je tjelesno jako propala jer zbog silne tuge za domom nema teka. Zahtijeva da je odmah posalju djedu u planinu na oporavak. Ujutro je na brzinu spakiraju i Sebastijan je vlakom odvede do Mayenfelda. Odavde je pekar svojim kolima odveze do Selca. Heidi sama otrci do Petrove kolibe i slijepoj baki preda hrpu svjezih zemlja, kako se ne bi morala muciti jeduci tvrdi kruh. Kao pticica koja se dokopala slobode, Heidi trkom odusevljeno uzleprsa planinom do djedove kolibe i baci mu se u zagrljaj. Oboje su ganuti, djedu su suze orosile oci. Malo kasnije njenim su povratkom razdragane i koze i Petar. Heidi je opet sva u pokretu, sada tu sada tamo. Lijeta k slijepoj baki, kupuje joj zemlje novcem koji je dobila od Sesemannovih, cita joj pjesme.
U djedu potakne ponovno budenje vjere u ljude i kriticnost prema vlastitim postupcima. O n priznaje svoju raniju zabludu i prihvaca zupnikovu ponudu da zimi zivi u Selcu kako bi Heidi mogla ici u skolu. Stize i drago pismo od Klare, s najavom skora posjeta. Nesmiljeno brzaju mjeseci. Doktora Classena su pritisnule bezvoljnost, obeshrabrenost, nevoljkost i beznade. Naime, prije nekoliko mjeseci umrla mu je kci jedinica, pa je sad pod strasnim dojmom toga nenadoknadivog gubitka. Zbog Klarina slaba zdravstvena stanja njezin put u Svicarsku mora biti odgoden. Mjesto nje odlazi doktor, a za njim i povelik paket pun darova i darica za Heidi i ostale brdane. Doktor se na planini odmah sprijatelji s djedom.
Blagotvoran utjecaj planine otvara mu tek, tako da mu skromna vecera prija bolje nego l i bilo kakav raskosan obrok u Frankfurtu. Postar donosi i velik paket s darovima, u kojem ima za svakoga ponesto. Namjesto u kupalisnom hotelu u Ragazu, na djedov nagovor doktor se smjesti u gostionici u Selcu. Otuda moze svakoga dana u planinu. Pri jednom vecernjem rastanku Heidi poziva doktora na nesto sto je za nju najljepse: Zelite li mozda sutra poci s kozama na pasnjak?, sto on prihvaca.
Sutradan se doktor opet popne do kolibe te s Heidi, Petrom i kozama odlazi na pasnjake. Petar postaje ljubomoran i cesto s bijesom pogledava doktora, stisce sake te njima prijeteci mase: naime Heidi se toga dana vise bavi gostorn negoli njime. Kad mu gost pokloni svoj obilan objed, Petar se nebesima ispricava za prethodne prijetnje i time si umiruje savjest. Otada doktor svakoga dana dolazi na planinu, druguje s djedom i zadivljen je njegovim podrobnim poznavanjem svega zivog u planini. S Heidi se pak dogovori da ce ona doci k njemu u Frankfurt i njegovati ga bude l i se razbolio. Potom nevoljko otputuje kuci.
Prije snjegova, u listopadu, presele se djed, Heidi i njihove dvije koze u Selce. U planini zapadne dubok snijeg. Da bi mogla poci baki, Heidi mora pocekati da se povrsina snijega zaledi i stvrdne, kako ne bi propala u nj. Heidi redovito ide u skolu, a Petar markka. Zato mu djed priprijeti batinama jer bjezi poput neposlusne kozey a takve i Petar takoder nagraduje sibom. Malom lukavoscu Heidi pode za rukom ono sto ucitelj nije uspio godinama: nauci Petra citati, u »privatnoj skoli« u djedovoj kuci, gdje je ona bila uciteljica.
U svibnju planina ozivi. Suncana toplina rastopi snijeg, obilni proljetni potoci buce prema nizinama, sve se zazeleni. Heidi i djed opet se nastane u planinskoj kolibi. Djed pravi dodatni namjestaj za ocekivane goste. Prispijeva pismo, kojim Klara navijesta skori dolazak. N a to Petar pobjesni pa sibom iskaljuje jad na nevinim kozama i jarcima. Konacno stizu Klara i baka Sesemann. Obje su odusevljene i krajobrazom i zrakom i zelenilom i kolibom, a i djedom. Namjesto da se vrati u kupaliste Ragaz, Klara ostaje u kolibi s djedom i s Heidi.
Dan za danom djed se brine za Klaru kao najbrizniji bolnicar, nosa je na tavan i s tavana, do kolica, iz kolica. Kozu Bjelku hrani posebno probranim biljem da bi davala sto krepce mlijeko za Klaru i Heidi. Dobavio je i izvrstan maslac od mlijeka alpskih krava, pa njime kljuka Klaru. A l i nju vise nije potrebno nutkati, jer je dobila tek izjelice otkad je na planini. Kako Klara jaca, djed je nagovara da pokusa uciniti koji korak i u tome joj pomaze. Svi uzivaju osim Petra, koji je svakim danom sve namrsteniji, jer je Heidi posve zauzeta Klarom i nema vremena za njega.
Jednog jutra namjeri se Petar ispred kolibe na Klarina kolica i na njima iskali svoj bijes – gurne ih nizbrdo a da ga nitko nije vidio. Kolica se strmoglave sve do Selca i raspadnu se na dijelove, a Petar utekne uz planinu. Djed odnese Klaru do pasnjaka i tamo je ostavi s Heidi i Petrom, a sam ode pogledati sto je s kolicima. Heidi natjera Petra da joj pomogne osoviti Klaru. Koracic po koracic i – Klara prohoda!
Djevojke spremaju iznenadenje za baku: nista joj o tome ne pisu, a Klara ce svaki dan vjezbati pa ce baku docekati na nogama. Djed je stalno nasmijesen. Ne zna se tko je u torn domu blistaviji: zdrave djevojcice svjezih lica ili ciste i njegovane koze. Doputuje baka i samo sto se ne onesvijesti od iznenadnog odusevljenja videci da Klara hoda. Nenajavljen se pojavljuje i Klarin otac. Penjuci se uz planinu susretne Petra. Uzasnuti Petar – uvjeren da je ovo policajac iz Frankfurta koji je dosao uhvatiti krivca za razbijena kolica – od straha pada i odkotrlja se niz planinu bas poput onih kolica, ali se ne raspada na dijelove. Samo je sav natucen. Sve se rasplice. Ocaranost Klarinim ozdravljenjem sve ih ispunjava blagoscu.
Petar priznaje svoju krivicu za unistena kolica, ali dobiva oprost, jer su posljedice tog (zlo)djela zacudno dobre. Pride jos dobiva i nagradu: dozivotno deset novcica tjedno, po bakinoj odluci. I zelje ostalih dozivljavaju ispunjenje. Djedovu zelju da Heidi bude zbrinuta nakon njegove smrti zadovolje gospodin Sesemann, a i doktor Classen koji je Heidi zavolio kao izgubljenu kcer. Ispuni se i Heidina zelja da se za slijepu Petrovu baku dopremi postelja s debelim jastucima i pokrivacem. Sesemannovi odlaze nazad u Frankfurt, ali se dogovore da se svi nadu opet na planini za kratko vrijeme – na proljeće.
O djelu
“Heidi” je poznati roman švicarske autorice Johanne Spyri, objavljen 1881. godine. Djelo je prvi puta objavljeno u dva dijela. Prvo je nosilo naslov “Heidine godine učenja i putovanja”, a drugo “Heidi koristi ono što je naučila”. Djelo je jedno od najbolje prodavanih knjiga ikada napisanih, te jedno od najpoznatijih knjiga švicarske literature uopće.
Govori o djevojčici Heidi koja živi u švicarskim Alpama sa svojim djedom, nakon što su joj roditelji umrli kada je imala samo šest godina. Iako djed živi daleko od civilizacije, a obližnje selo o njemu govori kao o čudaku i pustinjaku, on se jako dobro brine o svojoj unučici. Naoko grub i nepristupačan, on čini sve što može da joj pruži sve što joj treba, ali i da je nauči surovom životu u planini. Heidi uživa sa svojim djedom, jer pruža joj dovoljno ljubavi i pažnje, ali uživa i u prirodi koja je okružuje, a koja joj je vrlo brzo postala udoban dom.
Ipak, kako Heidi odrasta, djed je odlučuje vratiti u grad, Frankfurt, kako bi se obrazovala i odgojila u damu. Heidi se ponovo mora prilagoditi životu u gradu, daleko od prirode, svježeg zraka, slobode i djeda, a to joj puno teže ide nego prilagodba na život u kolibi.
Ova priča ima mnogo sličnosti s knjigom njemačkog pisca Hermanna Adama von Kampa “Adelaide: Djevojčica s Alpa”. Ove dvije knjige imaju sličnosti i u likovima i u radnji, pa se pretpostavlja da je autorica Johanna Spyri čitala “Adelaide” dok je odrastala i tako dobila inspiraciju za Heidi.
Heidi je svojevremeno uživala veliku popularnost među čitateljima, pogotovo onim mlađim, a kasnije je adaptirana u razne televizijske serije i filmove. U Švicarskoj čak postoji i zabavni park Heidiland, koji prikazuje neke znamenite lokalitete iz knjige.
O piscu
Johanna Spyri rođena je 12.6.1827.u švicarskom selu Hirzel nedaleko ciriškog jezera. Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece, baka i gostiju s planina. Bila je sretno dijete, a nesretna kao odrasla osoba. Kada je počela pisati nije više bila mlada. Počela je pisati za vrijeme francusko-ruskog rata 1871. godine.
Johanna nije počela pisati u djetinjstvu nego kada je osjetila potrebu, kada je vidjela mnogo nesretnih ljudi pogođenih ratnim stradanjima, s nostalgijom se prisjećajući bezbrižnih dana koje je provodila kao dijete.
Pretpostavlja se kako je u to vrijeme stvorila lik djevojčice, curice kakvu je i sama htjela imati, a koja je sretno živjela u planinama.
Napisala je dječju zbirku Priče za djecu i one koji vole djecu, a njena najpoznatija djela su Iz švicarskih planina i Heidi. U djelima Johanne Spyri osjeća se njena ljubav prema prirodi, djetinjstvu i bezbrižnosti. Vjerovala je da priroda liječi čovjeka, a upravo to jedna je od glavnih tema klasika dječje književnosti, romana Heidi.
Osim što je voljela pisati uvijek je govorila kako voli prirodu, pa nije bilo čudno što je velik dio vremena provodila u prirodi Alpa. Vjerovala je kako priroda liječi, a to je pokazala u svom najpoznatijem djelu Heidi.
Najviše uspjeha doživjele su njezine knjige za djecu, osobito „Heidi, njezine godine učenja i lutanja“ i „Iz švicarskih planina“ u kojima pripovijeda o idiličnom životu djece u skladu s prirodom u švicarskim Alpama. Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane jezike, a tiska se još i danas. Umrla je 7.7.1901. godine u Zürichu.
Analiza djela
Mjesto radnje: U planinama, gradu, Sesmenova kuća.
Vrijeme radnje: Ljeto, jesen, zima, proljeće.
Vrsta djela: dječji roman
Tema: Klarin boravak kod djeda u malom alpskom selu i njeno ozdravjenje.
Neke od ideja i poruka djela:
- Uvijek trebamo pomoći drugima pa će i oni pomoći nama. Kada pomognemo drugima i mi ćemo se bolje osjećati.
- Priroda je lijek za dušu
Karakterizacija likova
Glavni likovi: Heidi, djed, Petar, Klara
Heidi
Djevojčica koja nema roditelje, siroče od pet godina. Zbog toga je od prve godine živjela je s tetom Detom. Jako je draga djevojčica, crvene kose i kratke haljinice. Radoznala je, vesela, uvijek nasmijana, poslušna i razigrana, voli svoj dom na planini, pristojna, druželjubiva, mirna je i pobožna.
Heidi je iskrena i otvorena djevojčica koja ima osjećaj za druge i spremna im je pomoći, nije drska. Hrabra je i snalažljiva koja se u svakoj prilici ponaša prirodno. Voli ljude i u svakom traži dobre osobine koje uglavnom u njezinoj blizini dolaze do izražaja. To joj ne uspijeva jedino u slučaju gospođe Rottenmeier. Heidi je jako dobro utjecala na djeda, smekšala je njegovo tvrdo srce. Potaknula ga je na ponovno druženje s ljudima. Voljela je gledati zvijezde iz svog slamnatog kreveta na tavanu. Uživala je boraveći u prirodi i na svježem zraku. Najbolje se osjećala u domu na planini, a na to je utjecala djedova dobrota, briga i ljubav za nju.
Klarin otac obećao je da će se brinuti o Heidi nakon djedove smrti.
Neka od raspoloženja djevojčice Heidi:
- od silnog puta obraščići su joj se zarumenjeli od vrućine…“
- kada je djed spomenuo jelo, Heidi je naglo ogladnjela…“
- Heidi je uživala kao nikad prije, željela je da zauvijek ostane na planini…“
- tijekom boravka u Frankfurtu Heidi je osjetila toliku bol, kao da ju je netko nožem probada u srce, tu bol je osjetila zato što je žudjela za povratkom na planinu…“
Djed
Djed je usamljeni starac od sedamdesetak godina koji poput pustinjaka živi sam u kolibi visoko u planini. Otkako živi u planinskoj osami (nakon što je izgubio na kartama sve što je imao i nakon što mu je poginuo sin), zovu ga samo Čiko s planine. Njegova imovina su planinska kolibica i dvije koze.
Vrijedan je, spretan, brižan, pažljiv, strpljiv, imao je čupavu bradu i guste sijede obrve, visok i jak čovjek, neobičan, samo naizgled grubi gorštak kojega je život natjerao da se povuče u sebe.
U početku je bio jako strog te su ga se svi mještani bojali jer se nije s nikim družio, a kasnije je postao svima najbolji prijatelj na cijeloj planini. Odlučio se preseliti u Selce kako bi Heidi mogla ići u školu.
Klara
Klara je dvanaestogodišnja djevojčica potpuno različita od Heidi. Blijedog uskog lica s dva blaga plava oka, dobra je i nježna, sramežljiva, nepokretna, shrvana svojom bolesti, tiha je i povučena, pametna. Iako je bolesna vrlo je gostoljubiva.
Klara živi samo s tatom, a baka joj često dolazi u posjetu. Klarina najbolja prijateljica bila je Heidi i jako se voljela s njom družiti. Poznanstvo i prijateljstvo s Heidi uvelike mijenja Klaru i njezin život. Na kraju romana je prohodala.
Klarina baka
Duhom je još bila mlada, jako je voljela Klaru, zavoljela je Heidi. Dobra je i draga žena. Često je posjećivala Klaru i donosila sve što je djevojčici bilo potrebno. Vodila je Klaru u šetnje i gledanje zalazaka sunca. Ljubazna je i zna kada netko ima poteškoću.
Kada je došla na planinu tako se dobro razumjela s djedom i činilo se kao da su prijatelji oduvijek, te je tako povjerila svoju Klaru djedu na čuvanje.
Petar
Živi s mamom i slijepom bakom, ima jedanaest godina. Bosonog je i u laganim hlačama bez muke je trčkarao amo-tamo. Njemu je djed dao na brigu svoje koze, a on ih čuva i svakog jutra vodi na pašu.
Bio je posesivan kada je bilo u pitanju njegovo prijateljstvo s Heidi i ljubomoran zbog toga na Klaru ali dobar u duši. Petar nije volio ići u školu, nije znao čitati pa ga je uz pomoć pjesmica naučila čitati Heidi.
Petrova baka
Pogrbljena starica koja je slijepa, siromašna, voli presti, jako je voljela Heidi, nije imala dovoljno zuba da bi jela tvrđu hranu pa se jako radovala mekim žemičkama. Stara je i mudra, zna puno poslovica. Mislila je samo na lijepe stvari. Voljela je kad joj je Heidi čitala.
