Eldina Tulic
Kratak sadržaj
Pjesmica počinje opisujući život i okolinu u kojoj prebiva naš glavni junak – Ježurka Ježić. Luta šumom, bavi se lovom i često je viđen. A kada dođe do borbe, ne oklijeva, već “s trista kopalja na juriš ide”.
Svi ga poznaju – vuk, medo, ovca, jastreb i zmija. Neke od životinja ga se čak i boje, no pretežno ga poštuju jer je već postao slavan.
Jednog dana mu je poštar zec donio lijino pismo naslovljeno “Za druga Ježa na kraju gaja”. U pismu mu lija Mica piše da ga često sanja i misli na njega. Piše mu guščjim perom iz kamenjara i poziva ga u njenu kuću. Zove ga da požuri jer ga ona već čeka s punim loncem i masnog brka.
Pismo je izrazito obradovalo našeg Ježića. Čim je pročitao pismo, krenuo se spremati za gozbu – pregledao je bodlje i svaku posebno našiljio, nek se nađe za svaki slučaj: “Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja”.
Kad je stigao do lije, sunce se već visoko diglo. Pred kućom koja je bila kamenog zida, Ježurka pristojno skida šešir i klanja se sa smješkom kao pravi kavalir. “Dobar dan lijo, vrlino čista, klanjam se tebi sa bodlja trista.” Želi joj puno kokica, guski i patkica, što kao jelo, a što za popunjavanje jastuka i slične kućne potrepštine. Želi joj da živi vječno, u miru i sreći, i da se nikad ne susretne s lovcima i njihovim psima.
Nakon Ježurkine izjave “i još ti ovo, na kraju velim: ja sam za ručak trbuhom cijelim” počinje čaroban i bajni obrok. Bio je toliko dobar da su oboje bili sjajni od masti. Jedno drugom često nazdravljuju u tom četverosatnom ručku u kojem se niže jelo za jelom koje “zategnu trbuh k’o bubanj ratni”.
Polako pada noć, nadvi se suton, nad cijelom šumom. Sve je utihnluo, ponegdje se može vidjeti samo koji leptirić, a čuje se samo lagani vjetrić. Kako je noć sve tamnija, tako se lagano počinju vidjeti oči divljih mačaka, krijesnice pale svoje svjetiljke, a sova najavljuje svoj ratni pohod.
Ježurka se lagano diže, briše njuškicu, zahvaljuje se i najavljuje da mora natrag kući. Lija ne želi ni čuti, već zove Ježurku da prespava jer je njena kuća dovoljno čvrsta i u njoj ima dovoljno mjesta, a i vani je već kasno. Ježić samo odvraća “Zahvaljujem se pozivu tvom, al’ mi je draži moj skromni dom”.
Lagano se kreće kroz šumu, šušteći putem, probijajući se kroz suho granje, dok mu žuti mjesec osvjetljava put. Lija kreće za njim jer joj nije jasno zašto Ježurka toliko voli svoju kućicu. Čak sumnja da možda ima “od perja pod, pečene ševe krase mu svod”. Vjeruje da ima luksuznu kući, pa ga odlučuje krišom pratiti.
I tako, dok ga ona prati tiho “uz grobni muk” kako ju Ježurka ne bi čuo, usput sreće lovca vuka. Njega zanima kud ona toliko žuri, da nije možda pronašla ovcu? Ona mu sva zapuhabna odgovara da prati ježa jer joj želi saznati kakav to on ima dom, kad mu je bolji od njene kuće. Vuk je zainteresiran i odlučuje da ide s njom, uz izjavu da bio on svoju kuću dao za janje.
U žurbi sreću medu, prijatelja pčela. Medu zanima kud oni toliko žure, da nisu možda našli jezero meda? Lija i vuk mu zapuhani odgovaraju da prate ježa jer žele saznati zašto on toliko voli svoju kućicu. Medo je zainteresiran i odlučuje da ide s njima, uz izjavu da bio on svoju kuću dao za gnjile kruške, satić meda ili za bilo kakvo jelo.
I tako, dok ono troje jure, nailaze na divlju svinju, koja se banja u nekoj kaljugi. Svinju zanima kud oni toliko žure, jel se možda negdje bogovski krka? Lija, vuk i medo joj odgovaraju da prate ježa jer žele saznati zašto on toliko voli svoje “rođeno gnjezdo”. Svinju to toliko interesira da odlučuje krenuti s njima, uz izjavu da bio ona svoju kuću dala za pola ručka.
Dok oni tako jure, Ježurka stiže i ulazi u rupu koja se nalazi ispod srušene bukove klade. Rupa je tamna, a krevet mu je samo prostirka od suhog lišća dugačka malo više od jednog pedlja. Ježurka uživa, liježe, namješta se, šuška, sav sretan i blažen izjavljuje da bi svoju kućicu branio do zadnjeg daha. “Kućico draga, slobodo moja! Palačo divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi’!”
To izaziva pravu provalu bijesa kod medvjeda, divlje svinje i vuka. Njima i dalje nije jasno zašto jež toliko voli svoju tijesnu “straćaru” trulog krova, slabe prostirke, a sumnjaju da ima i buha. Svi se slažu da bi takvu kuću za dobar ručak dali. Lija za to vrijeme samo šuti.
Ježurka se diže i odgovara im – to je njegov dom, tamo je rođen, i kakav god bio, njemu je drag. Njemu nije važno što je jednostavan i skroman, već mu je važnije što je sam svoj gazda. Vrijedan je, radi, bavi se lovom i mirno živi pod svojim krovom. Njih naziva huljama jer bi svoj rodni prag dali za ručak. Optužuje ih da žive od skitnje i pljačke, a takvi završe naopačke. Lija se slaže s njim i bježi što dalje od njih trojice, na što oni i nju i Ježurku nazivaju budalama.
Na kraju saznajemo kako su svi oni završili. Vuka je stigla seljačka hajka i umlatila ga. Pohlepnog medu su do smrti izbole pčele. Divlju svinju ubija lovac. A Ježurka i dalje živi sretno, po svom.
“Po šumi, danas, bez staze puta Ježurka Ježić lovi i luta. Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”
O djelu
Ježeva kućica napisana je kao basna u obliku stihova te se gledajući književni rod može svrstati u epsko-lirsko djelo. Epski dio priče su pouka i likovi dok su lirska obilježja ona u stilskim figurama, pjesničkim slikama i cjelokupnoj atmosferi. Poput svih lirskih priča i Ježeva kućica ima svog junaka, a to je Ježurka Ježić u ulozi glavnog lika. Uz njega se u basni pojavljuju i druge životinje, lisica, vuk, medvjed i svinja, koje također imaju karakteristike ljudi.
Svaka od navedenih životinja ima određene karakteristike ljudi po kojoj je značajna, a kroz njih nam je pisac htio prenijeti i pouku. Spomenuta basna prepuna je simbolike kojom se čitatelj može poistovjetiti s likovima prema svom karakteru te nešto naučiti o svojoj osobnosti.
Iako je bila i na popisu hrvatskih lektira, 1993. godine Ježeva kućica je slijedom događaja iz Domovinskog rata izbačena, uz obrazloženje da je napisana na srpskom jeziku. 2019. godine na prijedlog novog kurikuluma hrvatskog jezika, Ježeva kućica je ponovo uvrštena u lektire, ali kao 15. po redu na popisu izbornih lektira.
Do sada su objavljena mnoga izdanja ove popularne dječje priče, no najpoznatije je ono iz 1957. godine u kojem je za autentične i originalne ilustracije zaslužan hrvatski slikar Vilko Gliha Selan. Njegovi likovni prikazi najuspjeliji su prikaz hrabrog Ježića koji bez zadrške čuva svoju trošnu kolibu u stablu bukve.
Priča o skromnom ježu do sada je bila izvedena u brojnim kazalištima. 2014. temeljem priče uglazbljena je i prva dječja opera, a 2016. godine prema Ježurki je snimljen i animirani film. 2019. godine u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu održana je uz pratnju filharmonije predstava Ježeva kućica, u režiji Petre Radin i uz glazbu Hrvoja Hegedušića. Sve predstave su odmah bile rasprodane, a ona se ponovo očekuje i u budućnosti.
O piscu
Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom. U isto vreme, njegov otac Vid, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke Soje, dede Radeta i strica Nidže.
Prva pročitana knjiga bila mu je “Migel Servantes” koju je, negde u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana “Don Kihot”. Sledeće pročitane knjige bile su “Doživljaji jednog vuka”, pa “Doživljaji jedne kornjače”.
Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu “Venac” 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu “Milan Rakić”. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.
Posle rata neko vreme je bio urednik dečjih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečjih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima.
Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUSRBiH.
Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.
A u Beogradu je i tragično skončao svoj život. 26.3.1984. godine skočio je s mosta na Savi i izvršio samoubojstvo.
Za književni rad dobio je, među ostalim, Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu (obe 1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
Njegov stan u Beogradu, ulica kralja Milana 23, u kom je živeo do 1972. do smrti, poklonio je SANU.
Zašto baš jež?
Jež ima istaknuto mjesto u mitologiji starih Iranaca, a susreće se i u brojnim mitovima iz srednje Azije. Burjati vjeruju da je on izumitelj vatre, jednaku ulogu ima dikobraz u jednom mitu Kikuya iz istične Afrike. On je savjetnik kojeg ljudi slušaju, a zahvaljujući njemu našli su sunce i mjesec što su bili jednom nestali, pripisuje mu se i pronalazak poljodjelstva. Ukratko, on je junak prosvjetitelj, povezan s počecima nastanjivanja turko-mongolskih nomada. Od opeklina koju uzrokuju njegove bodlje potjeće taj simbolizam vatre, sunca i, prema tome, prosvjetiteljstva.
MOTIVACIJA
Danas, u doba posvemašnje glorifikacije gramzljivosti, galopirajućeg uništavanja okoliša, akutne netolerancije prema slabijima (dakako, i životinjama) te konačno potcjenjivanja iskrenog domoljublja i žrtvovanja za druge, smatramo da je vrijeme da se bar na trenutak vratimo na početak našeg djetinjstva i da se još jednom suočimo sa sudbinom i porukom slavnog Ježurke Ježića.
Osnovna tema filma o Ježurki je navodna njegova TAJNA. Otkrivanje te osobne TAJNE je glavni pokretački motor svih likova i same radnje filma. Na razočarenje svih životinja na kraju se otkriva da očekivane TAJNE nema. Ima samo malo mudrosti, zdravog razuma i zadovoljstva u onome što ti je u životu ponuđeno da radiš i imaš.
U doba posvemašnje uniformizacije socijalnog ponašanja, svaka instinktom i savješću sačuvana individualnost biva doživljena i proglašena kao suvišna tajna, suvišan i anakron napor, gubitak energije, dakle – budalaština. Neke životinje kažu: Ježurka je budala! I to jest tako – on je budala, sve dok mi sami sebi ne dokažemo da nije.
(iz elaborata)
Pouka
Lektira ” Ježeva kućica ” zapravo nosi vrlo jednostavnu, jasnu i nadasve pozitinu poruku, a ona podrazumeva da treba voljeti svoj dom i svoju zemlju, bez obzira kakav je i da li nam se neko ruga ili ne. A da na takav način ovu univerzalnu poruku prenese mališanima, definitivno je mogao samo veliki Branko Ćopić.
Na prvi pogled, odnosno prvo čitanje, čak i ako se radi vrlo pažljiva analiza, ne može se uočiti ništa tako specijalno, čime se može objasniti tolika njegova popularnost i aktuelnost. Mada, kada znate kakva je dela stvarao Branko Ćopić apsolutno je jasno da je on znao kako da dopre do svog čitaoca.
Kako je navedeno već na samom početku, lektira ” Ježeva kućica ” je namenjena ” za decu i osetljive “, čime se Branko Ćopić direktno obratio svom budućem čitaocu i jasno odredio ko treba da čita njegovo delo. Njegov jednostavni humor prati priču glavnog junaka, Ježurke Ježića, koji uspeva da se izbori za svoje stavove. Pa čak i kada mu se drugi likovi u basni smeju, on i dalje brani svoje stavove.
Karakterizacija likova
Ono što će vam biti posebno zanimljivo kada budete obrađivali ovo delo jesu osobine likova. Jasno vam je da likovi koji se javljaju u basnama imaju osobine i ljudi i životinja. Zato, ako imate sastav na temu ove lektire ili imate za domaći zadatak da radite analizu likova, onda svakako treba krenuti od ove karakteristike književne vrste poznate kao basna.
Dakle, lektira ” Ježeva kućica ” ima ukupno pet likova. To su, glavni junak Ježurka Ježić, zatim lisica, vuk, meda i divlja svinja.
Analiza svih ovih likova koje je opisao Branko Ćopić podrazumeva da treba misliti i na ustaljene osobine vezane za svakoga od njih ponaosob. To je, međutim najizraženije kod lisice. Mada, Branko Ćopić je otišao i korak dalje. Lisica u delu ” Ježeva kućica ” jeste lukava, ali na kraju dela, ona jedina shvata poentu i prihvata ježevo mišljenje o važnosti doma.
Međutim, bitna je razlika između ježa i lisice čak iako lisica, naizgled shvata poentu ježevih reči. Dok on istupa sasvim otvoreno pred ” galamdžije “, to jest: vuka, medu i divlju svinju i jasno i glasno govori svoje mišljenje, lija to sluša iz prikrajka i prihvata, naizgled ježevo mišljenje, ali pisac ipak kaže za nju:
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!
Jež je prikazan kao skroman i vredan i kao lik koji shvata koliko je kuća, a u prenesenom značenju, otadžbina važna.
Ježurka Ježić – stanovnik šume kojega sve životinje znaju:
Cijene ga zbog njegovih izvanrednih lovačkih sposobnosti. Ima tristo oštrih bodlji koje mu pomažu u lovu. Poštuje ga jastreb, vuk mu se sklanja s puta, a i zmija ga sanja. Bio je tvrdoglav, dosljedan svojim principima, nitko ga nije mogao razuvjeriti u suprotno i uvijek se držao svojih stavova. Skroman, pošten i zahvalan.
Veliki kavalir prema lisici Liji koja ga je ugostila na ručku.
Prihvatio je poziv lije Mice na ručak, a kada je pala noć odlučio je poći svojoj kući koju je jako volio iako je živio skromno. Živio je u rupi stare srušene bukve u kojoj je bila prostirka od suhog lišća. Njegova kuća bila je njegova sloboda i tamo je on bio sam svoj gazda.
Lisica Mica – voljela je poštivala svog prijatelja Ježurku Ježića:
Potrudila se oko pripreme ručka kojim je ugostila Ježića, o čemu govori i to da se Ježić prejeo i da je ručak trajao četiri sata.
Kada je nakon ručka Ježić inzistirao da što prije krene svojoj kući, lisici je pomislila da živi bogato. Nije razmišljala o tome zašto bi inače Ježić toliko žurio kući. Kada je vidjela da Ježić živi skromno, ali da voli svoj dom u kojem može biti slobodan, zamislila se i shvatila da je Ježić u pravu:
“Sad vidim i ja,
jež ima pravo!”
Vuk, medo i divlja svinja – pohlepni za hranom, lijeni i skloni ismijavanju Ježurke Ježić nazivajući ga budalom jer voli i čuva svoj skromni dom. Nisu si mogli zamisliti da bi toliko čuvali svoje kuće kao što Ježurka Ježić čuva svoju kolibu jer bi oni svoju dali za dobar obrok. Kada su shvatili da Ježić živi u skromnoj kućici, tada su još više napali Ježića prozivajući ga budalom jer toliko štiti staru i trošnu kolibu.
“Kućicu takvu,
hvališo mali,
za ručak dobar
svakom bi dali!”
Iako im je Ježić održao lekciju i objasnio im zašto trebao imati svoju kuću, oni iz toga nisu ništa naučili. Na kraju su tragično skončali. Vuk je stradao u seljačkoj hajki, medu su izbole pčele do smrti, a divlju svinju su ubili lovci.
