Lektire.ba - Pomoć pri pisanju lektira
Lijeve priče lektira – Alija Isaković: Analiza i kratak sadržaj

Lijeve priče lektira – Alija Isaković: Analiza i kratak sadržaj

Na samom početku pisac – Alija Isaković – nam govori kako je on ljevak i da će nam zbog toga pisati lijeve priče. On će nam sada pričati i želi da se čuje muha, sat u kuhinji, voda koja teče u oluku, kako prašina pada na parket i želi da čujemo mrak.Dvojici dječaka Adiju i Fariju, otac je pričao priče, koje se zapravo nikada nisu desile. Djeca su tražila oca da im priča priče kako bi lakše zaspali.

No otac im je rekao da je sada moderno slušati radion,  ali djeca su to odbijala. Htjeli su slušati očeve izmišljene priče. Otac je uporno stvarao otpor pri pričanju priča, jer je smatrao da je njegov glas ružan i zato je govorio djeci da slušaju “ziku”. Zikom su nazivali radion.Kako su djeca bila uporna, otac je na kraju pristao na pričanje izmišljenih priča. A Adi i Fari su izmišljena imena, koje je njihova majka našla u stranom filmu.Isaković ne voli hvalisavo i razmaženo djetinjstvo. Stoga on priča o događajima i zbivanja jednog velikog svijeta u kojem ima mjesta za narodnu priču. Da bismo shvatili bit priče, neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli ljudi, a upućuju nas na to da je druženje s djecom najveće zadovoljstvo za roditelje i djecu, a takvo druženje ne može zamijeniti nikakva tehnologija, kao niti bilo kakve igre.

Sadržaj

Pošla koka na pazar

Ovo je priča o kokici koja je krenula na pazar s uprljanim nogicama i zamoli grm da joj otare nogice, ali grm to nije učinio. Koka se zaprijeti grmu da će mu kou dovesti, da ga obrsti. Dođe koza, ali odbije brstit grm. Pozove kozi vuka, kako bi je vuk pojeo. Vuk je došao i ne želi pojesti kozu. Pozove ona vuku selu,  da ga selo ubije. Selo dođe i odbije ubiti vuka. Poslat će ona selu vatru, ali vatra odbije zapaliti selo. Pozove ona vatri vodu,  ali voda odbije ugasiti vatru. Pričeka i pozove konja da popije vodu, ali i konj odbija napraviti ono što mu je rečeno.Dovede konju sedlo, da njega sedlo tare, ali sedlo odbije trati konja. Ali i sedlo odbije, pa dovedu sedlu misa, pa mis odbije gristi sedlo. Mišu mačku dovedu,  ali mačka odbije pojesti miša. Mački hrta dovedu i hrt odluči pojesti mačku.Stade Hrt Mačku jesti,


stade Mačka Miša jesti,
stade Miš Sedlo gristi,
stade Sedlo Konja trati,
stade Konj Vodu piti,
stade Voda Vatru gasit,
stade Vatra Selo palit,
stade Selo Vuka biti,
stade Vuk Kozu jesti,
stade Koza Grm brstiti – ode Koka na pazar.

A koka bezbrižna otiđe na pazar.  Djeci nije jasno kako mačka može miša jesti, ako je mačku hrt pojeo, pa im tata zamuckujući objašnjava da hrt nije pojeo cijelu mačku, nego je tek počeo jesti, te je zato mačka mogla miša jesti. Ali djeci ova priča nije dobra i traže oca da im pričaju neku novu priču. Zatim pitaju oca gdje je otišao vuk. Zaključili su da je vuk zapravo pojeo crvenkapicu. Tako oni zajedno zaključe da nema ni vuka,  ni sela, ni konja, ni koze. Da to postoji samo u filmovima i da moraju promijeniti priču. No otac im odbija pričati priču, jer smatra da ima ružan glas i da im je bolje da slušaju radion, jer je to moderno.

Lijeve priče

  • FABULA: Bila su dva dječaka Adi i Fari.Oni su bili braća.Otac im je pričao priče, koje se nikada nisu desile., Dok je otac Adiju i Fariju pricao price majka je bila u pozoristu. Djeca su rekla da im otac prica i da ce oni zaspati.Nisu htjeli da operu noge i zube,pa im je otac nastavio pricati svoje izmisljene price.Pricao je kako Adi ima mamu a Fari tatu i obratno,jer mama je  glumila u pozoristu a tata kuci.Djeci je bilo dosadno i rekli su ocu da pocne nesto drugo da prica,a otac je rekao da upale radio i da slusaju.Rekli su da nece.Otac ih je ubjeđivao da je to bolje i modernije,ali oni nisu htjeli, htjeli su slušat oca.Djeca su ga pozurivala da im sto brze isprica neku od njegovih izmisljenih prica.Poceo je pricati da baka ima koku a dedo horku…Djeca su rekla da nastavi on je rekao da ne moze jer je njegov glas ruzan a ziketov lijep,zike je bio radio.Djeca su uporno htjela da im otac prica i on je na kraju to i uradio

Isaković ne voli skučeno, hvalisavo, razmaženo djetinjstvo. Zato on priča o događajima, ličnostima, zbivanjima jednog velikog i širokog svijeta u kojem ima mjesta za narodnu priču, svijet umjetnosti, nauke, male, obične stvari iz svakodnevnog života, ali oblikovane u umjetnički izraz i priču. Stoga, kada je riječ o motivima koji su piscu služili kao nadahnuće, slobodno možemo reći da ih je on uzimao iz svih oblasti života, i iz života uopće; sve ono što ljudski um poima. To su motivi iz narodne priče (Pošla koka na Pazar, Djed i baka). Zato ne možemo reći da se usmena književnost ugasila. Ona i danas živi, ali u drugačijim tokovima i nastavlja da se prenosi, a njeni tvorci koriste se novom građom koju nude izmijenjene životne prilike. Zatim, tu su motivi iz svijeta umjetnosti, nauke, dakle, sve čega se mašta takne. Međutim, ono što je praizvor ovakvog nadahnuća i pričanja jeste porodična sreća i zadovoljstvo. Priče su namijenjene djeci Adiju i Fariju, ali i svakom drugom djetetu. Da bismo u cijelosti shvatili i razumjeli smisao i poruku priča, neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli. Znači, ove priče namijenjene su svima. One nas upućuju na to da je društvo i druženje roditelja s djecom najveće zadovoljstvo i sreća za djecu. To ne može zamijeniti ni jedna tehnologija, niti bilo koja igračka, knjiga i slično

  • Tema : Djaca žele da slušaju očeve priče.

  • LIKOVI: Otac, Fari, Adi, Majka.
  • RADNJA POČINJE: Uvodom.
  • MJESTO RADNJE: Kuća.
  • VRIJEME RADNJE: Noć.

Priča o nastanku Zemlje

Mali Fari moli oca da ga izmlati, jer je neposlušan. Tata se našali s njim da on ne zna baš najbolje brojiti, a i da to nije baš pametno, jer tata će jednog dana ostariti i ruka će mu oslabiti, a njegovom sinu će ruka biti jaka i čvrsta. Par sekundica nakon toga, majka ih pozdravlja jer moram na posao. Prije nego što im je majka krenula na posao, posvetili su joj i otpjevali pjesmu uz gitaru.MAJCI: LIJEVA PJESMA
Da si Eva bila bi sardina,
Da si “riba” rodila bi sina;
Da si pile tresla bi te struja,
Da si crtić ti bi bila guja;
Da si šešir ne bi bilo mjesta,
Da si ljepša bilo bi nas dvjesta;
Da si l’jeva to bi bila pljačka,
Da si desna ne bi bila “mačka”;
Da nas voliš ne bi pošla za te,
Da umremo bi nas ostavila…
Kad smo tihi zašto padaš s uma,
Kad nas maziš čemu masna gluma?
Kad te nema zašto vr’jeme šušti,
Kad si marka što nas tata ljušti?
Kad smo sami što namještaj hoda,
Kad dođete zašto pljušti voda?
Ko te šiša što si tako ravna,
Da se peglaš već bi bila slavna.Majka im nije reagirala na pjesmu onako kako su sinovi očekivali, a niti njihov tata nije tako očekivao.

Majka im pošalje pusu i jurne niz stepenice, tako da joj nisu stigli ponoviti još jednom pjesmicu i zbog toga je njihov tata bio veoma tužan. Jer je uglavnom on provodi vrijeme sa sinovima,  a majka je stalno bila na poslu. Pa im je otac odlučio ispričati novu priču, priču o nastanku zemlje.Govori im kako nitko ne zna kako je nastala zemlja. To ne zna niti prva beba na svijetu, pa niti predsjednik Ujedinjenih naroda. Objašnjava ljudima zašto se Zemlja naziva Zemlja.

Zato jer ona sadrži na sebi i zemlju za obradu i za sadnju. Svaka zemlja je nečija država. Svi mi koračamo zemljom. Zemljom koja se sastoji od zemlje i vode. Priča svojim vragolanima o zemlji po kojoj mi ljudi i životinje hodamo. Otac im namjerno razvlači da bude dosadan, kako bi što prije otišli  spavati. Zemlja nije uvijek bila okrugla, tvrda, niti lijepa. Drveće joj nije rađalo plodove, ribe nisu znale plivati, ptice nisu znale letjeti, kao što niti ljudi nisu znali hodati. Sve što danas hoda, trči, pliva… sve je to prije gmizalo na trbuhu.

Ljudi su prije bili majmuni. Kako su hodali na četiri noge,  a morali su dohvatiti bananu kada bi jeli. E tada su oni narasli, ispravili se i postali ljudi. Najbolji primjer je kada vidite malu bebu. Beba je na početku jako malena, pa zatim pravi korake puzajući. Razvija se i raste sve dok ne postane veliki čovjek, koji hoda na dvije noge.Kada je Adi bio mali kao Fari, on nije vjerovao tati da je zemlja velika i okugla. Smatrao je da je zemlja ravna livada po kojoj se trči, jer da nije ravna, on bi se okliznuo i pao. Na to mu je otac rekao da ljudi prije mislili da je zemlja ravna ploča. Čak i danas kada bismo pitali mrava koji hoda džamijskom kupolom, rekao bi da je ravna. Mrav je mali i ne može vidjeti s naše visine ono što mi vidimo, pa tako ni mi ne možemo vidjeti ono što se vidi iz satelita. Iz satelita se vidi da je zemlja okrugla kao glubus,  a vidi se i ocean koji je na zemlji, pa i Afrika.

Govori sinovim da pogledaju nebo tijekom noći. Jedna zvijezda padne, a druga se stvori na njenom mjestu. Svemir je toliko velik da sve priče o svemiru ne stanu u njihovu sobu. Ali sve se u prirodi mijenja, pa tako će se i veličina zemlje smanjiti. Sve će se više udaljavati od Sunca i ohladit će se, a tako će izumrijeti na zemlji sve što je stvoreno, sve što živi i raste, a na nekoj drugoj planeti će početi drugi život, jer mi našu zemlju uništavamo.

Niko i ništa

U jedan dječji dom, doveli su dječaka koji se zvao Niko i Ništa. Bio je dječakovih godina, nešto mlađi od Adija. Udomljenu djecu je iznenadilo njegovo ime, a još više njegovo ponašanje i držanje. Dječak je bio nizak, širokih ramena, velike glave, ošišan, s ožiljcima na glavi i poderanog džempera. Bio je neobično miran.

Nije se radovao što ih vidi i nije se želio igrati s njima.U domu se ručavalo u dugačkom hodniku i hrana se uvijek dijelila s čela stola. Takav je to bio običaj u domovima. Na čelu stola su sjedili svi jači mladići, te su se tako svi grupirali. Što su bili bliže čeku stola, to su bili jači dječaci. Bila je nedjelja, a nedjeljom je dobar ručak, i kolač dobiju. Tako su očekivali da će i novi dečko prvo stati pokraj stola, odmjeriti stol i sjesti po jačini na mjesto koje mu odgovara. Novalija najčešće pogriješi svoje mjesto i onda se mora tući, a tko pobijedi ide na mjesto naprijed. Sve bliže prema čelu stola. To se ponavlja sve dok ne pobijedi nekoga ili dok se netko ne zaustavi ispred pobijeđenog.

Tako je i u sportu. Svi se tuku za prvo mjesto.Niko i Ništa se nije htio tući za mjesto i time je izgubio važnost i poštovanje. Čekao je da svi prije njega sjednu i uzmu hranu. Poslije ručka su ga počeli tući veći i manji od njega, a jedan drzak dječak mu je oteo kolačić i pojeo ga ispred njega. Niko i Ništa je tužno pogledao kolačić, kojeg je drski dječak smjesta smazao. Drski je znao da ga nitko ne bi smio prijaviti, jer bi onda otišao u dom za besprizorne dječake. Tako je bilo svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje.Jednog ponedjeljka u dom je došao liječnik s injekciju, a svi su pobjegli u kupaonicu. Od najslabijih do najjačih, svi su se sakrili, pa ih je upravnica morala zvati. Oni koji su bili najbiži dolasku na red su se tresli. Niko i Ništa je došao na red, primio je injekciju bez ikakvog straha i tako jednostavno, kao da mu je tračak sunčeve svjetlosti pao na mišić. Otišao je na stranu i vaticom je pridržavao mjesto uboda.U petak je nestalo vode u domu i morali su otići vani na studen umiti se i oprati zube, no Niko se skinuo i skočio u hladu rijeku i okupao se.

Nakon ovih događaja, Niki su nudili svoje mjesto da sjedne ispred njih, no on im je na to rekao da samo ostanu sjediti na svojim mjestima. Tako je bilo i za večerom. Ostalim dječacima nije bilo pošteno što Niko sjedi na kraju stola. Željeli su da se svi drže pravila doma i da svi sjede na svojim mjestima, ali Niki je to bilo nebitno. Nije obraćao pažnju na takve stvari, jednako kao što se nije ni zanimao za takve stvari. Bile su mu nebitne.Iduće sedmice su ga istukli i poderali mu košulju od siline udaraca, a Niko je samo povio svoje tijelo i šakama sakrio lica koliko je mogao. Mirno je pretrpio sve udarce i na kraju i poniženja koja su mu se dogodila nakon tučnjave. Bacili su mu četkicu za zube u smeće i papuče su mu bacili kroz prozor. Najviše zla mu je učinio dječak s čela stola, zvali su ga Krakonoš. Prije nego što je došao Niko, tukao je neke druge dječake.

Tukao je sve nove, tražio ih da mu daju dio svoje hrane i obavezno kolač. To se saznalo i upravnica je nadgledala nedjeljni ručak. Slabiji dječaci su krili hranu i kolač pa su ih kasnije jeli. Krakonoš im je otimao kolače i ostavljao im samo mrvicu kako bi tek toliko okušali kolač.Opet je došla nedjelja i Niko je svoj kolač odmah smazao, u dva zalogaja. Krakonoš ga je gledao s vrha stola i zaprijetio mu. Svi su znali da će Krakonoša nakon ručka isprebijati sirotog Niku. Kada je došla noć  i kada su se ugasila svijetla, Krakonoša je ušao Niki u sobu i tražio ga da se ustane, a prije toga su dekama prekrili prozore kako se bi vidjela svjetlost i počela je tuča. Niko i Krakonoša tukli su se šakama i mogli su upotrebljavati samo tijelo protiv tijela. Poderali su pidžamu jedan drugom i nastavili su tuču sasvim goli.

Nitko nije spavao. Svi su gledali tuču i šutili kao nijemi. Borba je potrajala oko sat i pol, a Niko i Ništa je tek nakon sat i pol oborio Krakonoša, sjeo mu na prsa. Krakonoši je tekla krv iz usta, a Niki iz uha zbog ujeda. Bili su zamazani krvlju, znojem i pljuvačkom.Sutradan se ova vijest pročula i saznali su da je Niko došao iz doma za besprizorne i da je došao u njihov dom da se smiri. Još nekoliko dana nakon toga, hrana je dijeljena istim redom, a onda se promijenio raspored. Hranu su počeli dijeliti s drugog kraja stola. Niko i Ništa je prvi dobio hranu, a slabiji su dečki ostali sjediti na mjestu pokraj njega. Ostali ga više nisu tražili kolače,  a čelo stola je bilo na mjestu gdje je Niko i Ništa sjedio.

Bilješka o piscu

Alija Isaković je bez sumnje jedan od najistaknutijih bošnjačkih književnika i intelektualaca iz vremena posljednjih decenija dvadesetog vijeka. Rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik- u Sarajevu. Radio je kao geološki tehničar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik časopisa ”Život”, bio urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj ”Svjetlosti”.

Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio niz antologija, zbornika radova, bibliografija. U čistim literarnim žanrovima Isaković je izrazit novator i avngardist, a u tekstovima i projektima iz bosanskohercegovačke baštine minuciozan istraživač tradicijskih vrednota.

U njegovim najboljim novelama tačka gledišta izvanredno je pomična, a narativna svijest disperzira se i projicira u različite subjekte. Tim osebujnim daromopservacije i analitičnošću kao književnim postupkom Isaković razlaže i iznutra opisuje svijet trivijalne svakodnevnice, čineći ga potpuno novim i začudnim. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo. Umro je 1997. godine u Sarajevu.

Djela:

  1. Sunce o desno rame. Roman. Matica srpska. Novi Sad, 1963.
  2. Semafor. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
  3. Prednost imaju koji ulaze. Svjetlost. Sarajevo,1971.
  4. Građa za bibliografiju Muslimanske književnosti 1883-1971. Život, XXI/1972,4,437-467; 5-6, 571-605; – BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost, Zagreb, 1972, str. 453-518.
  5. Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970). Hodoljublje. Svjetlost. Sarajevo, 1973, str. 516-538.
  6. Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974. Hasanaginica 1774-1974. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
  7. Taj čovjek. Pripovijetke. Prva književna komuna. Mostar, 1975.
  8. Krajnosti. Drame. (To, Generalijum, Kraljevski sudbesi stol). Drame. Svjetlost. Sarajevo, 1981.
  9. Hasanaginica. Drama. Sarajevo, 1982.
  10. Jednom. Putopisi. Prva književna komuna, Mostar, 1987.
  11. Sunce o desno rame. Roman. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/1985 (Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 35.)
  12. Pobuna materije. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
  13. Neminovnosti. Bastina. Kritika. Univerzal. Tuzla, 1987.
  14. Lijeve priče. Svjetlost, Sarajevo, 1990. – Priređena djela
  15. Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme. Zora. Zagreb, 1967.
  16. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost. Zagreb, 1972.
  17. Hodoljublje. Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa.( 1842-1970). Svjetlost, Sarajevo, 1973.
  18. Edhem Mulabdić: Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1974.
  19. Hasanaginica, 1774-1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
  20. Hasanaginica (Hasanagaino) 1774-1974. Esperanto ligo Bosnio Hercegovino, Sarajevo, 1975.
  21. Osman – Aziz (Osman Nuri Hadzic i Ivan Milicevic): Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
  22. Nasrudin Hodža. Anegdote. Svjetlost. Sarajevo, 1984; 2. izd. 1986.
  23. Ahmed Muradbegović: Izabrana djela. Knjiga I-III. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
  24. O »nacionaliziranju« muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana. Globus, Zagreb, 1990.
  25. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Drugo, prošireno, izdanje. Otokar Kersovani. Opatija, 1990.

Oglasi

Kategorije

Oglasi

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.