Eldina Tulic
Kratak sadržaj
- (1762/63)
Pogledaj, kako se jedna vijest u našem šeher Sarajevu ostvarila.
I to nenadano, uprav’ na početku hiljadu stotinu sedamdeset i šeste godine.
Na dan časni, prvog muharrema, avaj pomagaj,
Pojavila se kuga, i to najprije na Vratniku.
Gdje je odnekud zakužen dodao i odmah umro Ahmed Čabrić,
Odmah iza njega razbolio se i kazandžija hadži Sulejman Čabrić.
Neki rekoše da ovaj nije umro od kuge, dok drugi kažu da je istina.
Što će se kasnije dogoditi, nije poznato ni ljudima ni stanovnicima neba.
Samo neznalice počeše bježati od kuge iz našeg grada.
Dok pravi vjernici ostadoše strpljivo i mirno na svojim mjestima.
Uostalom i ponos svijeta Muhammed je rekao:
“Onaj ko umre od kuge umro je smrću šehida”.
Ko vjeruje, zna da ne može pobjeći od sudbine,
I bježanje može samo da šteti njegovom vjerovanju.
A sve je u Božjoj moći i to sumnje nema.
Mi smo na ovom svijetu kao musafiri.
Na kojem su živjeli i umrli brojni velikani i vjerovjesnici.
Na početku su bila samo po dva-tri smrtna slučaja od kuge,
Ali se poslije jednog mjeseca smrtnost povećala.
Najprije je mnogo djevojaka na Vratniku stradalo od kuge
A isto tako je i mnogo djece pomrlo od kuge,
Neka ih Uzvišeni Allah učini našim zagovornicima na Sudnjem danu.
U početku su podlegli kugi mladi, nemoćni i siromašni
Dok je među njima manji broj starijih osoba.
Nakon što je prošla godina i po dana,
Ova bolest u šeher Sarajevu malo se smiri
U ovo vrijeme kuga je pomorila deset hiljada duša.
Ali se kuga opet pojavi i pomori još pet hiljada osoba.
I njezino haranje potraja tri godine dana.
Usljed čega su svi stanovnici grada bili u tuzi, žalosti i plaču.
Ej Ševki, izreci dovu i budi veseo!
Allah neka zdravim i preživjelim podijeli sigurnost i zaštitu
A na umrle neka je Božja milost i pokoj.
Kako nisam u mogućnosti za ovu priliku sastaviti kronogram u ebdžedu,
To smo se obratili vještaku
Da nam izrazi ebdžedu godinu hiljadu stotinu sedamdeset i šestu.
Ima jedna dova koju uvijek treba ponavljati,
A koja daje tu godinu u ebdžedu, ali je i tu jedan broj suvišan,
“Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas od onoga čega se plašimo”
O djelu
Najpoznatiji sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija, pseudonima Ševki, rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. U svojoj 25. godini počinje pisati Ljetopis: „Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što zabilježiš ostaje, a sve što se pamti nestaje.“
Iz Ljetopisa saznajemo i o epidemijama i raznim bolestima, osobito među djecom, spominje pojavu velikog kašlja, ospica, krzamka. Najstrašnije posljedice ostavila je kuga koja je pokosila 15.000 Sarajlija. Od kuge su umrle i njegove dvije kćeri. O širenju kuge Bašeskija govori opširno, pa je sastavio i jednu pjesmu u kojoj slika stanje u Sarajevu za vrijeme epidemije ove bolesti.
O piscu
uno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Početno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izučio i kazazski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava najljepše. I nekog Mahmuta Zaimovića spominje kao svog drugog majstora u kazazskom zanatu. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije nije nikako bavio kazazskim poslom, nego je, vjerovatno, produžio naukovanje u kojoj od sarajevskih medresa, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije.
Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije. Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje narodni pisar (katibi-am). Ovo će od sada biti njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom.
Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo. O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, govori nam i činjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan i angažuje i druge pisare za pomoćnike. Pored toga, u dva navrata bilježi prihode i konstatuje koliko je papira utrošio za pisanje.
Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava misticizam (tesavvuf) i stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana “Sohbet-halva”.
Bašeskija nam je ostavio nešto podataka i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed biće da je umro dok je Mustafa bio još kao dijete, a majka mu Fatima, kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana. Do 1778. godine rodilo mu se devetoro djece, od kojih je te godine na životu samo troje, dvije kćeri i sin Mustafa, kojeg je on dao da uči berberski zanat. Deseto dijete mu je rođeno 1782. godine. Od tri kćeri, koliko ih je sada imao, dvije su mu umrle u vrijeme haranja kuge 1783. godine. Prema tome, Bašeskiju su nadživjeli samo jedna kći i sin Mustafa. Bašeskija je rođen i sve do 1759. godine bio nastanjen u Mimar Sinanovoj mahali, ali je spomenute godine kao imam Buzadžića džamije iznajmio Šebešlića kuću u istoj mahali, odakle se ponovno 1773. godine vraća u svoju kuću u Mimar Sinanovoj mahali.
Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sređivanja poslova oko ostavštine njegovog ujaka Topal Osman-age, bašeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja i tu se primio mualimske dužnosti. Da se brzo razočarao, pokazuje činjenica što se već 30. februara 1782. godine vraća u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraći period obavlja sve dok se nije razbolio. Godine 1800. postao je službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana. 1801. godine ljetopisca je dohvatila kap.
Sve do danas nije bio ustanovljen tačan datum Bašeskijine smrti. Većina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je on umro 1803. godine, dok Muderizović, koji je prevodio Ljetopis Bašeskije, smatra da je ljetopisac umro 1805. godine, što bi se zaista i moglo zaključivati na osnovu samog Ljetopisa, jer posljednje vijesti, koje nam je Bašeskija ostavio u Ljetopisu, potječu iz hidž. 1219. godine koja odgovara 1804/805. godini. Međutim, prema našim najnovijim istraživanjima ustanovili smo da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine. Naime, u fragmentarno sačuvanom Ljetopisu Mustafe Firakije, a za kojeg pretpostavljamo da je sin Mula Mustafe Bašeskije, stoji i sljedeća bilješka: “7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!” O Mustafi Firakiji i njegovom Ljetopisu biće govora još i kasnije.
Prema tome, Bašeskija je, nakon što ga je dohvatila kap 1801. godine, još ponešto bilježio u svoj Ljetopis do 1804/805. godine, a potom je, pošto ga je savladala bolest, prestao bilježiti događaje i umro, kako smo vidjeli 18. augusta 1809. godine. Napominjemo da je i Bašeskijina majka Fatima, koja je umrla 1772. godine, od iste bolesti ležala više godina, ali se u početku bolesti 2-3 godine mogla pomalo kretati, pa se prema tome može pretpostaviti da je ova bolest u porodici Bašeskije bila nasljedna.
Pretpostavlja se da je sahranjen u groblju u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće. Njegovo djelo ostalo je da zivi, govorljivo i nama danas. I njegov lik u nasoj savremenoj knjizevnosti. Prepoznajemo ga u Mula Ibrahimu u Tvrdjavi Mese Selimovica, Abdulah Sidran mu je posvetio pjesmu, Resad Kadic kraci roman, a Darko Lukic dramu.
Analiza djela
Vrijeme radnje: 1746-1804. godine
Mjesto radnje: grad Sarajevo i Bosanski ajalet
Likovi: stanovnici grada
Tema: Život u Sarajevu u 18. stoljeću
Ideja: Sve što se pamti nestaje a što se piše ostaje
