Lektire.ba - Pomoć pri pisanju lektira
Magareće godine – Branko Ćopić

Magareće godine – Branko Ćopić

Kratak sadržaj


Roman počinje opisom stradanja bosanskoga grada Bihaća od strane ustaša. Krajišnike, među kojima je i pripovjedač Branko, tuku dva ustaška mitraljeza, dok iščekuju dolazak svog nišandžije Baje, Brankovoga prijatelja iz nižih razreda gimnazije. Baja je ubrzo stigao sa svojim topom, tzv. Jarcem, i savladao mitraljeze. Bihać je nakon toga oslobođen. Te večeri, 5. studenog 1942., Branko je s nostalgijom gledao u izrešetani đački internat dobrotvornog društva “Prosvjeta”, tzv. konvikt, u kojem je proveo četiri godine. Prisjećao se uspomena iz svojih đačkih dan
Branko se prvo prisjetio svog prvoga odlaska u Bihać. Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo ga je ujak Andrija. Branko je ujaka smatrao najpametnijim čovjekom na svijetu. Tamo mu je jedan seoski pjesnik rekao da u tunelu obitava okrutna aždaja, pa se Branko silno uplašio kad je iz tunela izašao vlak. Tako mu prvi dan nije baš dobro prošao. Bio je tužan što je napustio svoje rodno selo Hašane, svoju kuću i majku te otišao u nepoznat kraj. No, u konviktu ga je utješio njegov zaštitnik Mile Škorić, stariji učenik kojeg je ujak zamolio da pripazi na Branka.
U trećem razredu Branko se već smatra pravim, iskusnim konviktašem. Odlično poznaje svoj rođeni konvikt, zatim cijeli Bihać te cijelu njegovu okolinu. Također, u to vrijeme već je jako povezan sa svojim najboljim prijateljima Bajom (Bajazitom), Hamidom (Rusom), Krstom (Buvom) i Dulom Dabićem (Hajdukom, skraćeno zvanim De-De-Ha). Više od nastave, njih su zanimala druga događanja u Bihaću – posljednji hajduci Bosanske krajine. Uhićeni i osuđeni na smrt, hajduci su pobjegli iz zloglasne Kule (koja je za učenike bila najtajanstvenije mjesto u čitavom Bihaću), u Bajino selo. On, dakako, nije mogao propustiti praćenje tih događanja iz prve ruke pa je otišao u svoje selo, pod izlikom da mu je tetka na samrti.
Najveći neprijatelji Brankova društva bili su prefektovi potkazivači i ulizice. Među njima je glavni bio stariji učenik Smrdonja (tako ga je nazvao Baja jer je kosu redovito mazao nekom kremom čudnoga mirisa), zadužen od strane prefekta da pazi učenike za vrijeme učenja. On je sve učeničke nepodopštine i nestašluke bilježio u zloglasnu “crnu knjigu” te su za njih učenici bili kažnjavani oduzimanjem obroka ili zabranom izlaska u grad nedjeljom. Stoga su se učenici odlučili osvetiti Smrdonji. Tako je jednoga dana, hineći da ga boli trbuh, Dule izašao iz učionice. Usput je Smrdonji iz kutije ukrao rahatlokume, koje je on nabavio za svoju djevojku, budući da ih ona jako voli. Umjesto slatkiša, u kutiju je stavio kokošja crijeva (prvotno je Dule trebao staviti komadiće kruha u zamjenu za rahatlokume, no njih je pojeo pa je u kutiju stavio crijeva koja mu je kuharica dala da baci u smeće). Dakako, Smrdonja je odmah posumnjao na Dulu kad je otkrio prevaru, jer Dule je uvijek bio sklon takvim nestašlucima. Ipak, kažnjeno je cijelo društvo. Svi su dobili po pet dana bez doručka i dvije nedjelje zabrane izlaska u varoš. Dule je dobio sedam dana bez doručka i mjesec dana zabranjen izlazak. Dule je dobio veću kaznu jer se smatralo da je on bio vođa skupine.
Saznavši da ih je izdao Bobo Lutka, koji ih je vidio dok su jeli rahatlokum, odlučili su mu se osvetiti. Stavili su ga na “ušljivi spisak” i objesili ga na oglasnu ploču da svi vide. Svi učenici su se nakon toga urotili protiv Bobe i pravili mu spačke navedene na spisku: razapinjali su mu krevet, skrivali mu kofer i cipele, nisu mu šaptali na satu, začepili bi nos i češali se kad su prolazili pokraj njega. U svemu im je nesvjesno pomagao i poslužitelj Jovo Škandal. Jovo je prije radio kao ključar u zloglasnoj Kuli, odakle je premješten na rad u konvikt jer su za vrijeme njegove straže spomenuti hajduci pobjegli iz zatvora. On je svoj posao shvaćao vrlo ozbiljno pa je zbog spiska zatvorio Bobu u svinjac, dok se prefekt ne vrati s puta. No, nakon što je od strane prefektova zamjenika, profesora povijesti, izbavljen iz svinjca te nakon što je dobio novi nadimak, Bobo Gica, Bobo je postao prefektov miljenik. Učenici su ga zbog toga još više zamrzili.
U društvo su uskoro došli novi učenici. Bili su to nestašni blizanci Branko i Ranko Mandić iz Gospića. Njihovim dolaskom objavljen je istrebljivački rat crnoj knjizi, koju su smatrali glavnim spremištem njihovih grijehova, kazni i stradanja. Nakon što su isplanirali da će ukrasti čim više ključeva (kako bi bili sigurni da će barem jedan otvoriti brave iza kojih se krije crna knjiga) i zapaliti knjigu, društvo je primijetilo da se Baja čudno ponaša. Uhodeći ga, Krsto je saznao da se Baja zaljubio u susjedu, učenicu drugoga razreda Zoru Kutić. O tome je Krsto odmah obavijestio ostatak društva. Naravno, Baja to nikome nije želio reći jer bi to oslabilo njegovu reputaciju snagatora pa je ucijenio Branka (jer on najbolje piše sastavke na satovima jezika) da tobože za njegovog prijatelja napiše pismo nekoj Zori. Rekao mu je da će mu, ako pismo bude dobro, dati komad slanine, a ako bude loše, giviktom će ga udarit u leđa.
Pišući pismo, Branko je shvatio da je zaljubljen u Zoru Tanković, prijateljicu iz razreda. Cijelo vrijeme, pišući pismo, razmišljao je o njoj. Sljedećega dana, Zora mu je dala spomenar da joj u njega napiše pjesmu jer je Branko bio poznat kao dobar pjesnik. Iako je bio ljubomoran kada je vidio da je Zora dala spomenar Duletu prije nego njemu, Branko je odlučio napisati joj najljepšu pjesmu. Dok joj je pisao pjesmu na tavanu, ulovio ga je Škandal. On ga je zamolio da mu do sutra posudi spomenar jer je on imao teško odrastanje pa mu je dirljivo čitati kako ovi učenici jedni drugima pišu.
Budući da je Bobo Gica bio glavni Smrdonjin špijun, društvo ga je odlučilo nasamariti. Jedan Mandić rekao mu je da je Zora Kutić zaljubljena u njega. Također, htjeli su da se Baja mani zaljubljenosti i posveti uništavanju crne knjige, pa su i Zori rekli da je Bobo Gica zaljubljen u nju. Njoj se to dopalo pa je Mandićevim posredstvom dogovorila sastanak s Bobom Gicom, moleći Mandića da Baji reče da je u to vrijeme neće biti kod kuće. Mandić je rekao Bobi Gici neka se sastane sa Zorom i govori sve loše o Baji jer ga Zora tobože mrzi. Baji je rekao da Bobo Gica već danima oblijeće Zoru i ocrnjuje Baju, kako bi Baju njegov gnjev prema Bobi Gici ponovo potaknuo na uništavanje crne knjige. Tako je Baja, promatrajući Bobino udvaranje i ocrnjavanje njega pred Zorom, nasrnuo na njega i natjerao ga da porekne sve loše stvari koje je rekao o njemu. Zora je bila oduševljena Bajinom snagom, no i ljuta jer ih je prisluškivao. Nakon toga, Baja je prestao biti zainteresiran za Zoru jer je očijukala s Bobom Gicom. Opet se posvetio uništavanju crne knjige.
U pokušaju krađe crne knjige, društvo je naišlo na mnoge probleme. Prvo su jedva probudili Dulu pa se on sjetio da je ključeve ostavio u ladici u zaključanoj učionici. U nju je Krsto provalio kroz prozor, no kada su svi ušli u učionicu, ispred internata su čuli glas Škandala. On je vani ulovio Branka Mandića, koji je pazio da ne naiđe prefekt. Učenici su se istoga trena u panici zaključali u učionicu, no za time ipak nije bilo potrebe. Mandić se snašao hineći mjesečarenje, u što je pripit Škandal povjerovao. Stigavši do društva, Mandić je donio dobru vijest koju je čuo od Škandala – prefekt je bio na putu! Tako su dječaci ipak uspjeli realizirati svoj plan – rastrgali su crnu knjigu i bacili je u peć, razbacali Smrdonjine knjige i sveske po učionici i njegovu kolonjsku vodu izlili na internatskoga mačka Đoku.
Sljedećega jutra, nastala je panika. Smrdonja je posumnjao na Bobu jer je, mazeći internatskoga mačka, poprimio Smrdonjin miris. Kad se prefekt vratio s puta, naredio je pretres svih učeničkih stvari kako bi otkrio krivca. Kod Duleta je pronađeno 16 ključeva (a na njega se kao krivca prvog i posumnjalo jer je uvijek bio sklon nestašlucima), no Škandal je rekao da ni jedan ključ ne otvara učionicu ni paziteljevu ladicu. On ih zapravo uopće nije ni isprobao, jer je bio na učeničkoj strani. Dio profesora tražio je da se krivci istjeraju iz konvikta, a dio je smatrao da im se treba oprostiti jer su u “magarećim godinama”. Ipak, većina je bila za isključenje pa je Dule isključen iz konvikta. Ostatak je društva dobio mjesec dana zabrane izlaska u varoš, a Bobo Gica je dobio samo opomenu.
Pošto je istjeran, Dule se sklonio u šupu za drva u dvorištu konvikta, kako bi bio blizu svojih drugova. Oni su mu pribavljali hranu, a tome se želio priključiti i Bobo Gica zbog grižnje savjesti, no Baja mu to nije dopustio jer ga je smatrao krivim za izbacivanje Duleta iz konvikta. Učenice su Duletu u školi isplele odjeću i zvale ga kući na objed, što bi on odbio. Ipak, Zori Kutić je dopuštao da mu donosi hranu jer se sada zaljubila u njega. On je svim djevojčicama sada bio zanimljiv, upravo zbog izbacivanja iz konvikta.
Nakon uništavanja crne knjige, u konviktu su se počele organizirati i druge pobune. Stariji učenici pokrenuli su list “Kreketaljka” kao glas nezadovoljnih konviktaša (protiv prefekta, Smrdonje, loše hrane, špijuna i izdajica), u kojemu je sudjelovao i Branko pišući šaljive pjesme (to mu je predložio njegov zaštitnik Škorić). Na čitanje prvoga broja lista pozvani su i Branko i njegovo društvo, jedini iz trećega razreda. Stariji učenici su ih poštivali, znajući da su upravo oni zaslužni za nestanak svima mrske crne knjige. Ubrzo je Škorić društvo pozvao na sudjelovanje u otvorenoj pobuni – štrajkom glađu će se boriti za poboljšanje hrane, za otpuštanje kuharice koja krade hranu, za smjenjivanje prefekta i povratak Duleta u konvikt. Društvo je dobilo zadatak da skupi čim više učenika (posebice mlađih koji su ih gledali s divljenjem) koji bi sudjelovali u pobuni. Branko je uspio pridobiti čak i Bobu Gicu na njihovu stranu.
Kad je sutradan poslužen doručak, svi učenici su složno izašli iz zgrade konvikta i išli ponosno kroz Bihać prema školi. Kad se pročula vijest o tome, okupili su se članovi upravnoga odbora konvikta te su im učenici, u odsutstvu prefekta, iskreno ispričali sve o tome kako ih prefekt kažnjava oduzimanjem hrane i ostale probleme, kojima su oni bili zgroženi. Također, otkrili su da je prefekt sebi uzeo novac koji mu je odbor dao da se najsiromašnijim učenicima kupi rublje. Članovi odbora ponudili su potom Škandalu da ga vrate za stražara u Kulu jer se ovdje, pomažući Duli kojem je dopuštao da u njegovoj sobi uči, dokazao kao dobar djelatnik. No on ih je odbio jer je s vremenom zavolio učenike, s kojima mu je bilo mnogo lakše raditi nego sa zatvorenicima. Prefekta su potjerali i na njegovo mjesto stavili profesora povijesti, koji je oduvijek bio na strani učenika. Poboljšala se hrana. dali su otkaz kuharici i vratili Dulu u konvikt – dakle, ostvareni su svi njihovi ciljevi štrajka. Potaknut svim tim pozitivnim promjenama, Baja je čak odlučio ukinuti članarinu za ruganje, koju je dotad učenicima naplaćivao. I Bobo Gica je skinut sa ušljivog spiska i primljen u društvo. Uz to, Smrdonji je ukinuta uloga pazitelja i na njegovo je mjesto došao Mile Škorić, koji neće koristiti crnu knjigu, nego će si učenici sami međusobno suditi i kažnjavati. Zahvalni Škandalu na podršci i pomoći, učenici su ga odlučili poučavati kako bi završio školu te su mu čak nabavili i spomenar u koji su mu pisali pjesmice, čime je on bio oduševljen.
Nakon svega toga, Zori Kutić se počeo sviđati Branko. Njemu se ona počela sviđati čak i više nego Zora Tanković. Zora Kutić ga je zamolila da joj napiše pjesmu u spomenar jer je vidjela u spomenaru Zore Tanković da on piše lijepe pjesme. No, uslijedilo je veliko razočaranje za Branka, kad se Zora Kutić nije pojavila na dogovorenom mjestu njihova sastanka. Otišla je s drugim dječakom u šetnju. Nesretan zbog Zore Kutić, zbog drugova koji se sad bez njega igraju i zbog Zore Tanković koju je iznevjerio (jer ga je ona jednom čak pozvala k sebi na ručak, zbog čega je on bio toliko sretan da ju je bio spreman oženiti), Branko je zaplakao, shvativši da je time prestao biti dijete i postao dječak, odnosno da je na izlazu iz prevrtljivih i svojeglavih magarećih godina.
Povratak u sadašnjost – nakon pobjede krajišnika, Baja i Branko gledali su u zamrli konvikt. Pričali su o tome gdje su sada njihovi drugovi. Braća Mandići su poginuli, Krsto je diverzant na Kozari, Smrdonja je oficir u četničkom štabu, Hamid je bio partizan, poginuo je kao borac Osme krajiške brigade, braneći srpska sela od njemačkih palikuća, Dule je partizanski intendant… U čast junački poginule braće Mandić, Baja je svoje topove nazvao Ranko i Branko.

O djelu

Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena.
Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”.
Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot.
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.

Lektira Magarece godine je sastavljena iz vise kratkih prica koje su povezane likovima, mjestom i vremenom radnje. Posebno mjesto u Brankovom srcu i lektiri Magarece godine je zauzimao njegov djed Rade koji je prikazan kao prost ali veoma dobrodusan starac koji priznaje stare tradicionalne vrijednosti. Osim u lektiri Magarece godine on je bio stalna inspiracija Copicvog pisanja, a posvecena mu je i jedna cijela knjiga, Basta sljezove boje.

O piscu

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Podgrmeču u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu školu zavrsava u rodnom selu nakon čega upusuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga Magareće godine nastala je po sjećanju na vrijeme provedeno u “Prosvjetinom” internatu u Bihaću, takozvanom konviktu. četriri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepših dijelova svog života. Nakon niže gimanzije upisuje učiteljsku školu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevića kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzičke kulture.
Učiteljsku školu u Banjoj Luci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je iz škole u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banja Luku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu gdje je prabačen uz pomoć nekih profesora. Po završetku učiteljske škole Branko Ćopić odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je priče u “Politici”, posebno kada je urednik bio Žika Miličević.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru u bivšoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je doživio raspad vojske i države, ali se već na samom početku povezao s narodnooslodilačkim pokretom i od samog početka do kraja rata i oslobođenja bio pripadnik partizanskih jedinica pod Titovom vođstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takođe veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovićem.

Drugi svjetski rat podstiče ga da napiše romane Prolom, Gluvi barut, Ne tuguj bronzana stražo i Osma ofanziva, zatim pripovjetke Rosa na bajonetima, Surova škola, Ljubav i smrt, “Doživljaji Nikoletine Bursaća, Gorki med, Sveti magarac, Ljudi s repom i zbike pjesama Ognjeno rađanje domovine i Ratnikovo proljeće. Napisao je i romane za djecu Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini (poznati su kao Pionirska trilogija) i Magareće godine, zbirke priča Priče partizanke, Vratolomne priče, Priče ispod zmajevih krila i Doživljaje mačka Toše, zbirke pjesama Čarobna šuma, Armija odbrana tvoja, Partizanske tužne bajke, Večernje priče, Djeda Trišin mlin i Nestašni dječaci.

Čopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji Doživljaji Vuka Bubala i komadu za djecu Udarnici i scenrijima za ratne filomove Živjeće ovaj narod i Major Bauk. Djela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama. Mnogi su za njega govorili da je najveći dječiji pisac svih vremena rođen na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je Jeretička priča zbog koje je kasnije trpio velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu Sudanije Branku Ćopiću iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom književnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža – ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko…
Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Vrsta djela: Dječji roman,

Vrijeme radnje: 1942 godine,

Mjesto radnje: grad Bihać,

Tema: piščevo djetinjstvo provedeno u đačkom internatu u Bihaću.

Ideja: Na život uvijek treba gledati s vedrije strane.

Karakterizacija likova

Glavni likovi i njihove osobine:

loading...

Hamid – On je jedan momak poznat po svom izrazu „brate slatki „. Bio je veoma mio svima zbog svoje dobrote i vječitog straha prema školskim lekcijama.

Dule Dabić – Crnomaljast dječak koji je gluh na jedno uho i bio je poznat po tome što je bio majstor da otvori sve ormare i fioke.

Baja – visoki dječak poznat po svom čuvenom tefteru u koji je zapisivao članarinu tj. đaci su mu plaćali po pol dinara da bi a mogli zezati jer ako nekog nema u tefteru a zeza ga odmah bi tu bio čuveni gingvikt.

Sporedni likovi: Ljuba“Kljusina“, Milan „Snašice“, Gojko „Čukana“, Ratko „Krakije“, Krsto „Buva“, Lazar „Maconja“, Mile Škorić itd.

loading...

Eldina Tulic

Oglasi

Kategorije

Oglasi

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.