Magareće godine lektira – Branko Ćopić: Analiza i kratak sadržaj

Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama” “Magarece godine” predstavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna.

Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica.
Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele približava roman danasnjem čitaocu.
Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse.

On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju.
Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima.
Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti potpuno jasan.

Kratak sadržaj

Ovaj roman počinje opisom stradanja bosanskoga grada Bihaća koje je pretprio od strane ustaša. Krajišnike, među kojima je i pripovjedač Branko, rešetaju dva ustaška mitraljeza, dok iščekuju dolazak svog nišandžije Baje, Brankovoga prijatelja iz nižih razreda gimnazije. Baja je uskoro stigao sa svojim topom, tzv. Jarcem, i savladao mitraljeze. Bihać je zatim toga oslobođen. Te večeri, 5. studenog 1942., Branko je s nostalgijom gledao u izrešetani đački internat dobrotvornog društva “Prosvjeta”, tzv. konvikt, u kojem je bio četiri godine.

Sjećao se uspomena iz svojih đačkih dana.Branko se prvo prisjetio svog prvoga odlaska u Bihać. Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo ga je ujak Andrija. Branko je ujaka smatrao najpametnijim čovjekom na svijetu. Tamo mu je jedan seoski pjesnik rekao da u tunelu obitava okrutna aždaja, pa se Branko silno uplašio kad je iz tunela izašao vlak. Tako mu prvi dan nije baš dobro prošao.

Bio je tužan što je napustio svoje rodno selo Hašane, svoju kuću i majku te otišao u nepoznat kraj. No, u konviktu ga je utješio njegov zaštitnik Mile Škorić, stariji učenik kojeg je ujak zamolio da pripazi na Branka.U trećem razredu Branko se već smatra pravim, iskusnim konviktašem. Odlično poznaje svoj rođeni konvikt, zatim cijeli Bihać te cijelu njegovu okolinu. Također, u to vrijeme već je jako povezan sa svojim najboljim prijateljima Bajom (Bajazitom), Hamidom (Rusom), Krstom (Buvom) i Dulom Dabićem (Hajdukom, skraćeno zvanim De-De-Ha). Više od nastave, njih su zanimala druga događanja u Bihaću – posljednji hajduci Bosanske krajine. Uhićeni i osuđeni na smrt, hajduci su pobjegli iz zloglasne Kule (koja je za učenike bila najtajanstvenije mjesto u čitavom Bihaću), u Bajino selo.

On, dakako, nije mogao propustiti praćenje tih događanja iz prve ruke pa je otišao u svoje selo, pod izlikom da mu je tetka na samrti.Najveći neprijatelji Brankova društva bili su prefektovi potkazivači i ulizice. Među njima je glavni bio stariji učenik Smrdonja (tako ga je nazvao Baja jer je kosu redovito mazao nekom kremom čudnoga mirisa), zadužen od strane prefekta da pazi učenike za vrijeme učenja. On je sve učeničke nepodopštine i nestašluke bilježio u zloglasnu “crnu knjigu” te su za njih učenici bili kažnjavani oduzimanjem obroka ili zabranom izlaska u grad nedjeljom. Stoga su se učenici odlučili osvetiti Smrdonji. Tako je jednoga dana, hineći da ga boli trbuh, Dule izašao iz učionice.

Usput je Smrdonji iz kutije ukrao rahatlokume, koje je on nabavio za svoju djevojku, budući da ih ona jako voli. Umjesto slatkiša, u kutiju je stavio kokošja crijeva (prvotno je Dule trebao staviti komadiće kruha u zamjenu za rahatlokume, no njih je pojeo pa je u kutiju stavio crijeva koja mu je kuharica dala da baci u smeće). Dakako, Smrdonja je odmah posumnjao na Dulu kad je otkrio prevaru, jer Dule je uvijek bio sklon takvim nestašlucima. Ipak, kažnjeno je cijelo društvo. Svi su dobili po pet dana bez doručka i dvije nedjelje zabrane izlaska u varoš. Dule je dobio sedam dana bez doručka i mjesec dana zabranjen izlazak. Dule je dobio veću kaznu jer se smatralo da je on bio vođa skupine.Saznavši da ih je izdao Bobo Lutka, koji ih je vidio dok su jeli rahatlokum, odlučili su mu se osvetiti. Stavili su ga na “ušljivi spisak” i objesili ga na oglasnu ploču da svi vide. Svi učenici su se poslije toga urotili protiv Bobe i pravili mu spačke navedene na spisku: razapinjali su mu krevet, skrivali mu kofer i cipele, nisu mu šaptali na satu, začepili bi nos i češali se kad su prolazili pokraj njega. U svemu im je nesvjesno pomagao i poslužitelj Jovo Škandal. Jovo je prije radio kao ključar u zloglasnoj Kuli, odakle je premješten na rad u konvikt jer su za vrijeme njegove straže spomenuti hajduci pobjegli iz zatvora.

On je svoj posao shvaćao vrlo ozbiljno pa je zbog spiska zatvorio Bobu u svinjac, dok se prefekt ne vrati s puta. No, nakon što je od strane prefektova zamjenika, profesora povijesti, izbavljen iz svinjca te nakon što je dobio novi nadimak, Bobo Gica, Bobo je postao prefektov miljenik. Učenici su ga zbog toga još više zamrzili.U društvo su uskoro došli novi učenici. Bili su to nestašni blizanci Branko i Ranko Mandić iz Gospića. Njihovim dolaskom objavljen je istrebljivački rat crnoj knjizi, koju su smatrali glavnim spremištem njihovih grijehova, kazni i stradanja. Kada što su isplanirali da će ukrasti čim više ključeva (kako bi bili sigurni da će barem jedan otvoriti brave iza kojih se krije crna knjiga) i zapaliti knjigu, društvo je primijetilo da se Baja čudno ponaša. Uhodeći ga, Krsto je saznao da se Baja zaljubio u susjedu, učenicu drugoga razreda Zoru Kutić. O tome je Krsto odmah obavijestio ostatak društva. Naravno, Baja to nikome nije želio reći jer bi to oslabilo njegovu reputaciju snagatora pa je ucijenio Branka (jer on najbolje piše sastavke na satovima jezika) da tobože za njegovog prijatelja napiše pismo nekoj Zori.

Rekao mu je da će mu, ako pismo bude dobro, dati komad slanine, a ako bude loše, giviktom će ga udarit u leđa.Pišući pismo, Branko je shvatio da je zaljubljen u Zoru Tanković, prijateljicu iz razreda. Cijelo vrijeme, pišući pismo, razmišljao je o njoj. Sljedećega dana, Zora mu je dala spomenar da joj u njega napiše pjesmu jer je Branko bio poznat kao dobar pjesnik. Iako je bio ljubomoran kada je vidio da je Zora dala spomenar Duletu prije nego njemu, Branko je odlučio napisati joj najljepšu pjesmu. Dok joj je pisao pjesmu na tavanu, ulovio ga je Škandal. On ga je zamolio da mu do sutra posudi spomenar jer je on imao teško odrastanje pa mu je dirljivo čitati kako ovi učenici jedni drugima pišu.Budući da je Bobo Gica bio glavni Smrdonjin špijun, društvo ga je odlučilo nasamariti. Jedan Mandić rekao mu je da je Zora Kutić zaljubljena u njega. Također, htjeli su da se Baja mani zaljubljenosti i posveti uništavanju crne knjige, pa su i Zori rekli da je Bobo Gica zaljubljen u nju.

Njoj se to dopalo pa je Mandićevim posredstvom dogovorila sastanak s Bobom Gicom, moleći Mandića da Baji reče da je u to vrijeme neće biti kod kuće. Mandić je rekao Bobi Gici neka se sastane sa Zorom i govori sve loše o Baji jer ga Zora tobože mrzi. Baji je rekao da Bobo Gica već danima oblijeće Zoru i ocrnjuje Baju, kako bi Baju njegov gnjev prema Bobi Gici ponovo potaknuo na uništavanje crne knjige. Tako je Baja, promatrajući Bobino udvaranje i ocrnjavanje njega pred Zorom, nasrnuo na njega i natjerao ga da porekne sve loše stvari koje je rekao o njemu. Zora je bila oduševljena Bajinom snagom, no i ljuta jer ih je prisluškivao. Nakon toga, Baja je prestao biti zainteresiran za Zoru jer je očijukala s Bobom Gicom. Opet se posvetio uništavanju crne knjige.U pokušaju krađe crne knjige, društvo je naišlo na mnoge probleme.

Prvo su jedva probudili Dulu pa se on sjetio da je ključeve ostavio u ladici u zaključanoj učionici. U nju je Krsto provalio kroz prozor, no kada su svi ušli u učionicu, ispred internata su čuli glas Škandala. On je vani ulovio Branka Mandića, koji je pazio da ne naiđe prefekt. Učenici su se istoga trena u panici zaključali u učionicu, no za time ipak nije bilo potrebe. Mandić se snašao hineći mjesečarenje, u što je pripit Škandal povjerovao. Stigavši do društva, Mandić je donio dobru vijest koju je čuo od Škandala – prefekt je bio na putu! Tako su dječaci ipak uspjeli realizirati svoj plan – rastrgali su crnu knjigu i bacili je u peć, razbacali Smrdonjine knjige i sveske po učionici i njegovu kolonjsku vodu izlili na internatskoga mačka Đoku.Sljedećega jutra, nastala je panika. Smrdonja je posumnjao na Bobu jer je, mazeći internatskoga mačka, poprimio Smrdonjin miris.

Kad se prefekt vratio s puta, naredio je pretres svih učeničkih stvari kako bi otkrio krivca. Kod Duleta je pronađeno 16 ključeva (a na njega se kao krivca prvog i posumnjalo jer je uvijek bio sklon nestašlucima), no Škandal je rekao da ni jedan ključ ne otvara učionicu ni paziteljevu ladicu. On ih zapravo uopće nije ni isprobao, jer je bio na učeničkoj strani. Dio profesora tražio je da se krivci istjeraju iz konvikta, a dio je smatrao da im se treba oprostiti jer su u “magarećim godinama”. Ipak, većina je bila za isključenje pa je Dule isključen iz konvikta. Ostatak je društva dobio mjesec dana zabrane izlaska u varoš, a Bobo Gica je dobio samo opomenu.Pošto je istjeran, Dule se sklonio u šupu za drva u dvorištu konvikta, kako bi bio blizu svojih drugova. Oni su mu pribavljali hranu, a tome se želio priključiti i Bobo Gica zbog grižnje savjesti, no Baja mu to nije dopustio jer ga je smatrao krivim za izbacivanje Duleta iz konvikta. Učenice su Duletu u školi isplele odjeću i zvale ga kući na objed, što bi on odbio. Ipak, Zori Kutić je dopuštao da mu donosi hranu jer se sada zaljubila u njega. On je svim djevojčicama sada bio zanimljiv, upravo zbog izbacivanja iz konvikta.

Nakon uništavanja crne knjige, u konviktu su se počele organizirati i druge pobune. Stariji učenici pokrenuli su list “Kreketaljka” kao glas nezadovoljnih konviktaša (protiv prefekta, Smrdonje, loše hrane, špijuna i izdajica), u kojemu je sudjelovao i Branko pišući šaljive pjesme (to mu je predložio njegov zaštitnik Škorić). Na čitanje prvoga broja lista pozvani su i Branko i njegovo društvo, jedini iz trećega razreda. Stariji učenici su ih poštivali, znajući da su upravo oni zaslužni za nestanak svima mrske crne knjige. Ubrzo je Škorić društvo pozvao na sudjelovanje u otvorenoj pobuni – štrajkom glađu će se boriti za poboljšanje hrane, za otpuštanje kuharice koja krade hranu, za smjenjivanje prefekta i povratak Duleta u konvikt. Društvo je dobilo zadatak da skupi čim više učenika (posebice mlađih koji su ih gledali s divljenjem) koji bi sudjelovali u pobuni.

Branko je uspio pridobiti čak i Bobu Gicu na njihovu stranu.
Kad je sutradan poslužen doručak, svi učenici su složno izašli iz zgrade konvikta i išli ponosno kroz Bihać prema školi. Kad se pročula vijest o tome, okupili su se članovi upravnoga odbora konvikta te su im učenici, u odsutstvu prefekta, iskreno ispričali sve o tome kako ih prefekt kažnjava oduzimanjem hrane i ostale probleme, kojima su oni bili zgroženi. Također, otkrili su da je prefekt sebi uzeo novac koji mu je odbor dao da se najsiromašnijim učenicima kupi rublje. Članovi odbora ponudili su potom Škandalu da ga vrate za stražara u Kulu jer se ovdje, pomažući Duli kojem je dopuštao da u njegovoj sobi uči, dokazao kao dobar djelatnik. No on ih je odbio jer je s vremenom zavolio učenike, s kojima mu je bilo mnogo lakše raditi nego sa zatvorenicima. Prefekta su potjerali i na njegovo mjesto stavili profesora povijesti, koji je oduvijek bio na strani učenika. Poboljšala se hrana. dali su otkaz kuharici i vratili Dulu u konvikt – dakle, ostvareni su svi njihovi ciljevi štrajka. Potaknut svim tim pozitivnim promjenama, Baja je čak odlučio ukinuti članarinu za ruganje, koju je dotad učenicima naplaćivao. I Bobo Gica je skinut sa ušljivog spiska i primljen u društvo.

Uz to, Smrdonji je ukinuta uloga pazitelja i na njegovo je mjesto došao Mile Škorić, koji neće koristiti crnu knjigu, nego će si učenici sami međusobno suditi i kažnjavati. Zahvalni Škandalu na podršci i pomoći, učenici su ga odlučili poučavati kako bi završio školu te su mu čak nabavili i spomenar u koji su mu pisali pjesmice, čime je on bio oduševljen. Poslije svega toga, Zori Kutić se počeo sviđati Branko. Njemu se ona počela sviđati čak i više nego Zora Tanković. Zora Kutić ga je zamolila da joj napiše pjesmu u spomenar jer je vidjela u spomenaru Zore Tanković da on piše lijepe pjesme. No, uslijedilo je veliko razočaranje za Branka, kad se Zora Kutić nije pojavila na dogovorenom mjestu njihova sastanka.

Otišla je s drugim dječakom u šetnju. Nesretan zbog Zore Kutić, zbog drugova koji se sad bez njega igraju i zbog Zore Tanković koju je iznevjerio (jer ga je ona jednom čak pozvala k sebi na ručak, zbog čega je on bio toliko sretan da ju je bio spreman oženiti), Branko je zaplakao, shvativši da je time prestao biti dijete i postao dječak, odnosno da je na izlazu iz prevrtljivih i svojeglavih magarećih godina.Povratak u sadašnjost – poslije pobjede krajišnika, Baja i Branko gledali su u zamrli konvikt. Pričali su o tome gdje su sada njihovi drugovi. Braća Mandići su poginuli, Krsto je diverzant na Kozari, Smrdonja je oficir u četničkom štabu, Hamid je bio partizan, poginuo je kao borac Osme krajiške brigade, braneći srpska sela od njemačkih palikuća, Dule je partizanski intendant… U čast junački poginule braće Mandić, Baja je svoje topove nazvao Ranko i Branko.

Likovi: Branko (pripovjedač), Baja, Hamid, Krsto, Dule Dabić, Branko i Ranko Mandić, Smrdonja, prefekt, Jovo Škandal, Bobo Lutka / Gica, Zora Kutić, Zora Tanković

Analiza likova

Branko – glavni lik ovog romana. On je sramežljiv učenik, među učenicima poznat kao vrstan pjesnik. Zato ga evojčice mole da im piše pjesme. Branko je neodlučan je jer nije siguran koju od dviju Zorâ voli. Odan je svojim prijateljima i sudjeluje u svim njihovim nepodopštinama.

Baja – najkrupniji i najjači učenik u nižoj gimnaziji. Imao je nadimak “Crkveni sin” jer mu je internat plaćala crkvena općina. Zbog svoje krupnosti, bio je strah i trepet među učenicima, no i predmet šala i podsmijeha. Zbog toga je bilježio imena učenika koji mu se smiju rugati, ali im je naplaćivao mjesečnu članarinu kako ih ne bi istukao. Njegov je rođendan u svibnju bio je svima poznat jer su na njegovu su proslavu dolazili samo učenici koji su mu plaćali članarinu.

Hamid – dječak poznat po svojoj uzrečici “brate slatki”. Uvijek je zabrinuto razmišljao o školskim lekcijama. Prije je stanovao u muslimanskom internatu, odakle je izbačen jer je ispred džamije pomiješao i razbacao cipele. Uhvativši ga, hodža ga je nazvao Rusom pa mu je taj nadimak ostao i u novom konviktu.

Krsto – imao nadimak Buva (buha) jer je bio sitan, crn i poskočan. Neustrašiv, nije se bojao ni visine, ni dubine, ni mraka, ni zmija. Nenadmašan majstor penjanja, puzanja, preskakivanja i sakrivanja. Glavni u spačkama, često je učenicima rastavljao krevete. Postao slavan u konviktu nakon što je napravio spačku policajcu Šici, koji je bio zakleti neprijatelj učenicima.

Dule Dabić – potpuno je bio gluh na jedno uho pa bi uvijek nakrivio glavu i zirkao nepovjerljivo u svakoga. Mršav i vječito gladan, bio je poznat po tome što je, u potrazi za hranom, mogao začas otključati svaki ormar ili kofer u konviktu. Prijatelje je nazivao “skautima” jer su o šumi i prirodi oko Bihaća znali više nego pravi skauti Bihaća.

Branko i Ranko Mandić – braća blizanci, nitko ih nije mogao razlikovati pa su često glumili jedan drugoga, primjerice, u školi bi jedan odgovarao umjesto drugoga. Brzo su prihvaćeni u društvo jer su skloni nepodopštinama. Bistri i lukavi, dobro su se snalazili u svim situacijama.

Bilješka o piscu

Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 01.01.1915. – Beograd, 26.03.1984.) jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pisaca.
Ime je dobio po pesniku Branku Radičeviću. Imanje na kojem je odrasteo njegova porodica je kupila od Turaka koji su dolaskom Austrougara pobegli iz Bosanske Krajine. Njegov otac je bio austrougarski podanik, koji je preminuo od ranjavanja u ratu i groznice kada je Branku bilo 4 godine. Branko je odrastao sa majkom Sofijom, sestrom, bratom i dedom Radom, koji će kasnije postati jedan od glavnih likova njegovih dela. Veliki uticaj na njega imali su i stric Nidžo, te ujaK Andrija koji mu je usadio ljubav prema knjizi. Rano detinjstvo Branko je proveo u Hašanima čuvajući ovce sa dedom, igrajući se na pašnjacima i slušajući stričeve priče o ratu.
Osnovnu školu završio je u rodnom mestu. U početku ga škola nije preterano zanimala, ali je pročitavši knjigu “Migel Servantes” koju mu je dala učiteljica zavoleo knjige i školu. Od tada je čitao sve što mu se našlo pod rukom. U knjizi “Dečji pisci o sebi” koja je štampana 1966. napisao je kako je menjao punu torbu krušaka za 2 knjige.
Nižu gimnaziju upisao je u Bihaću. Živeo je u internatu i patio za rodnim krajem. Utehu je ponovo pronalazio u knjigama. Prvo delo, kratki prozni sastav pod nazivom „Braco“ objavio je 1928. godine u omladinskom časopisu „Venac“. Po završetku niže gimnazije upisao je učiteljsku školu u Banjaluci. Ponovo je živeo u internatu gde je počeo da piše članke, šaljive pesme i anegdote za listove „Ogledalo“ i „Zembilj“. Pod uticajem komunističkih ideja objavljivao je tekstove koji su u to vreme bili „štetni“, pa je iz banjalučke prebačen u sarajevsku učiteljsku školu. Sledeće godine vraćen je u Banjaluku, ali zbog istih ideja je ponovo izbačen, pa je školu završio u Karlovcu. 
Filozofski fakultet upisuje u Beogradu, gde je doplomirao 1940. godine, na pedagoško-filozofskoj grupi. Tada već počinje ozbiljno da se bavi književnim radom. Godine 1936. objavio je prvu priču u listu „Politika“ pod nazivom „Posmrtno ruvo Soje Čubrilove“. Od tada je kratke priče iz života krajiških seljaka redovno objavljivao u ovom listu. Neke od njih postale su deo zbirki „Pod Grmečom“, „Borci i bjegunci“ i „Planinci“. Osim toga, inspirisan narodnim pričama koje su mu u detinjstvu pričali deda i stric, počeo je da piše dečije pesme i priče. Književna kritika vrlo brzo je prihvatila njegova dela, pa je 1939. godine na preporuku književnice Isidore Sekulić dobio nagradu za pesništvo „Milan Rakić“.
Naredne godine pristupa partizanima, u čijim je redovima ostao do završetka rata. Tokom perioda rata radio je na organizovanju kulturno-prosvetnih aktivnosti, a jedno vreme bio je i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. U to vreme upoznao je hrabrog vojnika koji mu je poslužio kao inspiracija za stvaranje lika Nikoletine Bursaća. Borci, seljaci i zemljoradnici postajali su junaci, a njihova hrabrost je u Ćopićevim delima postajala ravna legendi. 
Po završetku rata vraća se u Beograd, gde je do 1949. bio urednih dečijeg časopisa “Pioniri”. Objavljujući u „Pioniru“ dečje pesme i priče počeo je još intenzivnije da se bavi književnošću za decu. Pisao je pesme i priče u kojima su glavni junaci deca, a glavni motivi njihovi nestašluci, uvek se iznova vraćajući na vlastito detinjstvo u Hašanima kod Bosanske Krupe, na priče koje su mu pripovedali deda Rade i stric Nidžo. Iskustva iz rata i hrabrost boraca koje je sreo radeći kao ratni dopisnik pretočena su u neka od najčitanijih dela Branka Ćopića. Tako su nastale pripovetke „Rosa na bajonetima“, „Surova škola“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, te zbirka pesama „Ratnikovo proleće“. Deci je posvetio romane „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Doživljaji mačka Toše“ i mnoge druge pripovetke i pesme. Napisao je pozorišnu komediju „Doživljaji Vuka Bubala“ i „Udarnici“, te scenarije za filmove „Živeće ovaj narod“ i „Major Bauk“. Krajem decembra 1945. godine upoznao je svoju veliku ljubav Bogdanku Cicu Ilić. Venčali su se na Vidovdan 1951. godine. Bogdanka je radila kao pedijatar u bolnici na Novom Beogradu, a Branko je u svom stanu uređivao list „Pioniri“.
Od 1951. pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću i pisanjem. Tokom pedesetih godina napisao je nekoliko pripovetki, zbog kojih je imao problema, malo poznatih javnosti, iz razloga što se iste nisu dopale tadašnjem političkom rukovodstvu. Hajku na Ćopića detaljno je opisao književni istoričar Ratko Peković u svojoj knjizi „Sudanje Branku Ćopiću“. Gradski komitet Saveza komunista Beograda i Udba formirali su dosijee o Branku Ćopiću. Redovno je praćeno njegovo kretanje, govori koje je držao na fakultetima i razgovori koje je vodio u kafanama. Osim toga, redovno je pozivan i na saslušanja u razne komitete, odbore i institucije, a 1960. godine isključen je iz Komunističke partije. Njegov dosije u Udbi zatvoren je tek posle sedamnaest godina. 
Pisao je na bosanskom jeziku čiju lepotu su čitatelji upoznali zavhavljujući ovom piscu. Godine 1964. u Rijeci su štampana „Odabrana djela Branka Ćopića“, a u Sarajevu i Beogradu „Sabrana dela“ u 12 knjiga. Šest godina kasnije objavio je pripovetku „Bašta sljezove boje“ koja je i decenijama kasnije ostala deo čitanki u mnogim bivšim jugoslovenskim republikama.
Prvu priču objavio je 1928., a prvu pripovetku 1936. godine. Objavio je ukupno 150 dela, pa se stoga ubraja u naplodnije i najčitanije pisce druge polovine 20. veka. 
Izvršio je samoubistvo skočivši sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26.03.1984. U oproštajnom pismu naveo je da svu svoju imovinu nakon smrti supruge Bogdanke poklanja Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Njegova bogata biblioteka prenesena je u zgradu SANU, u sobu koja je danas legat Branka Ćopića. Na inicijativu njegove supruge Bogdane Zadužbina Branka Ćopića od 1898. godine svake godine savremenim srpskim piscima i pesnicima dodeljuje nagradu „Branko Ćopić“ za poeziju i prozu. Mnoge ulice, škole i biblioteke danas nose ime velikog srpskog i jugoslovenskog književnika.