Lektire.ba - Pomoć pri pisanju lektira
Petar Pan – James Matthew Barrie

Petar Pan – James Matthew Barrie

Kratak sadržaj

Radnja romana Petra Pana započinje u Londonu, u kući na broju 14 gdje je živjela obitelj Darling. Gospodin Darling bio je bankar, a njegova žena kućanica. Imali su troje djece, djevojčicu Wendy i dječake Johna i Michaela. Njihovo troje djece nerijetko je čuvala dadilja Nana, koja je zapravo bila pas newfoundland.

“Gospođa Darling je voljela raditi sve baš kako treba, a strast je gospodina Darlinga bila da bude u svemu točno isti kao i njegovi bližnji- pa su, naravno, morali imati dadilju. Kako su međutim zbog silnog mlijeka što su ga djeca pila bili siromašni, ta je dadilja bila stroga i besprijekorna njufudlandska kuja. Zvala se Nana i sve dok se nije zaposlila kod Darlingovih nije bila zapravo ničija..”

Jedne večeri, dok je gospođa Darling stavljala na spavanje svoje troje djece, saznala je za dječaka Petra koji je vrludao mislima njezine djece. Odmah je obavijestila svog supruga koji joj nije vjerovao. Kada je na podu dječje sobe pronašla suho lišće, kćer Wendy joj je rekla kako je to lišće upravo razbacao Petar Pan. Majka joj nije vjerovala već je smatrala kako su to njena djeca samo sanjala.

Već sljedeće večeri, gospođa Darling mogla se uvjeriti kako to ipak nije bio samo san. U dječjoj sobi šivala je svom sinu Michaelu košulju za rođendan i pazila na djecu koja su čvrsto spavala. Ubrzo je i ona zaspala te usnula u neobičan san. Sanjala je da se Nigdjezemska, zemlja iz koje dolazi Petar Pan, približila, te da je ovaj neobičan dječak uspio pobjeći iz nje. Dječak joj se činio poznat, a u snu je vidjela i svoje troje djece pored njega. U tom trenutku u dječju sobu uskočio je dječak obučen u suho lišće koje je bilo slijepljeno smolom s drveća uz kojeg je skakutala neobična svjetlost, a gospođa Darling se probudila i shvatila da je upravo to Petar Pan.

“Taj bi san samo po sebi bio tričarija da usred tog njenog sna vjetar nije otvorio prozor dječje sobe, i da na pod nije skočio dječak. Dopratilo ga je čudno svijetlo, ne veće od dječje šake, te stalo letati po sobi kao nešto živo, i ja vjerujem da je baš ono probudilo gospođu Darling. Prenula se i kriknula i ugledala dječaka, i zbog nečega shvatila da je to Petar Pan. Da smo se tu zatekli vi ili ja ili Wendy, vidjeli bismo da je jako sličio poljupcu gospođe Darling. Bio je to ljupki dječačić, odjeven u lišće bjelogorice slijepljeno sokovima što se cijede iz stabala, no ipak je kod njega najviše očaravalo što je imao još sve mliječne zube. Kad je opazio da je ona već odrasla, iskezio je na nju te svoje biserčiće..”

Kada je gospođa Darling zavrištala, u dječju sobu je uletjela Nana koja je zarežala i skočila na dječaka. U ustima je držala dječakovu sjenu, koju je gospođa Darling potom spremila u ladicu, kako bi mužu mogla dokazati da to sve ipak nije izmišljotina.

Sljedećeg petka gospođa i gospodin Darling spremali su se za zabavu, a gospodin Darling je iz zabave ulio svoj lijek u Naninu zdjelicu s mlijekom. Nanu je to rastužilo pa se povukla u svoju kućicu, a ubrzo su je došla tješiti djeca. To je strašno naljutilo gospodina Darlinga koji je zatim vezao Nanu na lanac u njihovom dvorištu. Prije odlaska, gospođa Darling stavila je djecu na spavanje, otpjevala im je uspavanku te ostavila noćne lampice kako bi im svijetlile.

Ubrzo nakon što su gospodin i gospođa Darling otišli na zabavu, noćne lampe su se počele gasiti kao i zvijezde na nebu, a u tom trenutku u sobu uletava žarko i neobično svijetlo. To je bila vila pod imenom Zvončica koja je bila omotana u crveni list. Uz Zvončicu, u sobu je uskočio i Petar koji je uz nju užurbano tražio svoju sjenu i razbacivao svu odjeću iz ladica, sve dok je nije pronašao.

“Ali sada se u sobi pojavila druga svjetiljka, tisuću puta svjetlija od noćnih, i dok smo ovo izrekli, ona je već, u potrazi za Petrovom sjenom, prošla kroz sve ladice u sobi, prekopala garderobu, iskrenula sve džepove. Ali to zapravo i nije bila svjetiljka, nego nešto što je stvaralo svjetlo brzim bljeskanjem po sobi, a kad je na trenutak zastalo, mogli smo vidjeti da je to zapravo vila, ne veća od podlanice, no još u rastu. Bijaše to djevojčica prekrasno odjevena u bjelogorični list, čista kroja i duboka izreza, kroz koji se njena pojava razabirala sasvim jasno, a zvala se Tintilinčica.”

Petar je puno puta pokušavao spojiti svoju sjenu za petu, no nije uspijevao. Sjeo na pod i počeo plakati, a u tom trenutku se probudila Wendy pa su se njih dvoje upoznali. Wendy mu je pomogla prišiti sjenu za petu, za što joj je Petar bio veoma zahvalan, rekavši joj kako jedna djevojčica vrijedi više nego dvadeset dječaka, na što mu je Wendy htjela dati poljubac. Petar nije znao što bi napravio pa joj je pružio ruku kao da očekuje od Wendy da mu nešto da. Ona mu je dala naprstak za šivanje, a on je njoj poklonio gumb od žira koji je nosila oko vrata i koji joj je jednom prilikom i spasio život.

“Wendy kad sam zadovoljan sobom ja se upravo moram praviti važan. Ona ga i dalje nije htjela pogledati, iako je otvorila četvere uši. – Wendy – nastavio je Petar glasom kojem se još nijedna žena nije uspjela oprijeti – Wendy, jedna cura vrijedi više od dvadeset dečki. A Wendy je bila žena do svakog centimetra, makar tih centimetara i ne bi bilo baš jako mnogo, pa je povirila ispod posteljine.

– Zbilja tako misliš?

– Najozbiljnije.

– A ja mislim da je to od tebe savršeno lijepo – izjavila je Wendy – pa ću zato opet ustati. Rekla je to pa sjela do njega na rub kreveta. A osim toga mu je rekla da će mu, ako želi dati pusu, ali Petar nije znao što to znači pa je s očekivanje ispružio ruku..”

Petar Pan otvorio se prema Wendy i podijelio s njom da je pobjegao od kuće čim se rodio. Naime, čuo je roditelje kako pričaju o tome što će on biti kad odraste, a on nikako nije htio odrasti. Tada je pobjegao i živi s vilama. Isto tako rekao joj je da od trenutka kada dijete prestane vjerovati u vilu, jedna vila umire. Tada se sjetio Zvončice koja je ostala zatvorena u ormariću s ladicama. Pustio ju je, a kada ju je Wendy ugledala, oduševila ju je njena ljepota. No. Zvončica je bila pomalo ljubomorna, posebice kada je Wendy htjela poljubiti Petra Pana. Tada ju je povukla za kosu.

Petar Pan pozvao je Wendy da otiđe s njim u Nigdjezemsku te da svima priča priče. Wendy je oklijevala, iako, kada je saznala da će tamo naučiti letjeti te da ima sirena, odmah je probudila svoje dvoje braće.

Kako je Nana cijelo vrijeme lajala, pokušavši tako upozoriti na opasnost, Liza, kućna pomoćnica obitelji Darling, odlučila je s njom provjeriti dječju sobu. No djeca su brzo legla u krevet, te se pravila da spavaju, a Petar se sakrio iza zastora. Naizgled sve je izgledalo potpuno normalno, no Nana nije prestajala lajati te se istrgnula Lizi iz ruke i otrčala po gospodina i gospođu Darling. Kada su stigli kući, već je bilo prekasno, jer je Petar Pan naučio djecu letjeti uz pomoć sretnih misli i vilinskog praha pa su djeca ubrzo poletjela, a iza njih je ostao samo otvoreni prozor.

“Razumije se da se to Petar s njima upravo poigravao, jer nitko zapravo ne može letjeti dok ga ne zapuhnu vilinskom prašinom. Jedna mu je ruka međutim, kako već rekosmo, na svu sreću bila njome zamazana, pa je na svo troje puhnuo malo prašine, a što je urodilo upravo sjajnim plodom..”

Nakon što su Petar Pan, Zvončica, Wendy i njena dva brata Michael i John odletjeli iz kuće, letjeli su sve do Nigdjezemske gdje su vidjeli sve svoje snove na jednom mjestu. Petar Pan ih je upozorio kako ne mogu sletjeti u Nigdjezemsku jer njome vlada pirat Kapetan Kuka. Njemu je Petar Pan jednom prilikom odrezao desnu ruku na koju je kapetan Kuka stavio željeznu kuku. Pirati su ih spazili te su donijeli Dugog Toma – velikog topa, ne bi li ih pogodili. Kako se ne bi vidjela svjetlost koja je svjetlila od Zvončice, djeca su ju sakrila u Johnov cilindar, a oni su pokušali biti što tiši. No, John je povikao i u tom trenu cijelom Nigdjezemskom je odjeknuo top. Na svu sreću nitko nije pogođen, ali ipak su se morali rastaviti.

Čim se Petar Pan počeo približavati, Nigdjezemska se počela buditi. Pojavili su se Izgubljeni dječaci kojima su se počeli približavati pirati Kapetana kuke uz marširanje i pjesmu. Njih su pratili Indijanci, a pirate je zanimalo gdje su podzemni domovi Izgubljenih dječaka. Pirati su vidjeli kako dim izlazi iz gljive i shvatili su da Izgubljeni dječaci žive upravo ispod te gljive. Kapetan Kuka odlučio je napraviti mamac za dječake – veliki sočni kolač koji će ostaviti na palubi. Ubrzo se čulo kucanje sata koji je Krokodil progutao s rukom Kapetana Kuke, po čemu je Kapetan Kuka uvijek mogao znati koliko mu je blizu Krokodil pa je počeo bježati sa svojim piratima.

“Započeli su pjesmu, ali je nikad nisu i dovršili, jer se najednom začuo drugi zvuk i smjesta ih ušutkao. Bio je to zvuk tako sitan da bi ga slomio i list da je na njega pao, ali što se više primicao, bivao je sve razgovjetniji.

Tik tik tik tik.

Kuka je stajao obuzet drhtavicom,s jednom nogom u zraku.

– Krokodil – dahnuo je, pa odskočio, a za njim i njegov noštromo.

I doista je to bio krokodil. Mimoišao je crvenokošce koji su sad krenuli tragom drugih gusara. A na kuku mu se cijedila slina…”

Izgubljeni dječaci ugledali su bijelu i veliku pticu na nebu, koja je zapravo bila Wendy. Nju je dovela Zvončica i nahuškala dječake da je pogode jer je tako naredio Petar Pan. No, to je naravno bila laž. Krezubica, jedan od Izgubljenih dječaka, napeo je svoj luk i strijelom pogodio Wendy koja je potom beživotno pala na tlo.

Svi Izgubljeni dječaci okupili su se oko nje i shvatili da nisu ubili pticu nego djevojčicu. Kada je Petar Pan vidio mrtvu Wendy, bio je tužan i ljut te je htio nauditi Krezubici, a Zvončicu je od bijesa potjerao. U tom trenutku Wendy je podigla ruku i svi su shvatili kako je živa jer ju je spasio žir koji je nosila oko vrata, a koji joj je Petar Pan poklonio kada su se upoznali.

“Živa je – rekao je Petar kratko.

Našto je Pihpih istog časa uskliknuo :

– Dama Wendy je živa.

Sad je Petar kleknuo kraj nje i pronašao svoje dugme.

Sjetimo se da ga je bila stavila na lančić što ga je nosila oko vrata.

– Vidi – rekao je – strelica je udarila u ovo. To je pusa koju sam joj dao. Spasila joj je život..”

Kako je vrijeme prolazilo, dječaci su izgradili kuću u kojoj se Wendy brinula o svima. Navečer im je čitala priče te kuhala i uspavljivala ih, dok je Petar Pan stražario ispred njihove kuće. Wendy se brinula za sve, bila im je kao majka te je sve više počela zaboravljati na svoje roditelje. Za to vrijeme Petar Pan imao je avanturu u Laguni, gdje su živjele stotine sirena, koje su se sunčale, češljale i pričale s Petrom Panom na Osuđeničkom grebenu.

Jednog dana, dok su dječaci odmarali, Wendy je šivala uz greben i more koje se odjednom uznemirilo. To je bio znak da stižu pirati koji su oteli kraljevnu Indijanaca, Tigrastu Ljiljan. Dječaci su se sakrili zaronivši ispod površine, a pirati su na grebenu ostavili kraljevnu Indijanaca da umre od gladi. No, Petar Pan ju je odlučio spasiti pa je pirate nasamario oponašajući Kapetana Kuku, rekavši im da je puste.

U tom trenutku dolazi pravi Kapetan Kuka koji je odlučio da će oteti Wendy koja će sada piratima postati majka. Tim događajem započela je bitka između Petra Pana i Kapetana Kuke koji su se borili na grebenu. Petar Pan je shvatio da ima veće prednosti, ali je svejedno pokušao pomoći Kuki koji ga je udario i bacio u more, pri čemu je Petar Pan prvi put osjetio što je to nepoštenje i nepravda.

Ubrzo nakon toga, Kapetan Kuka je pobjegao zbog Krokodila koji je bio u blizini, a Petra i Wendy je more izbacivalo na greben. Petar Pan je bio jako ozlijeđen i nije mogao ni plivati ni letjeti, a Wendy je spasio zmaj kojeg je njen brat Michael često zamišljao u snovima.

Kada ga je zapljusnuo val, Petar Pan je dobio energiju i u tom trenu ugledao Snopticu, pticu koja mu se došla odužiti i koju je jednom prilikom spasio. Snoptica je poletjela, a za sobom je ostavila prazno gnijezdo kako bi Petar u njemu mogao doći do obale. Zahvalio joj se tako što je od piratskog šešira napravio novo gnijezdo za nju.

“Kad je Petar pristao, svoj brod je izvukao na žalo, na mjesto gdje će ga ptica lako naći, no šešir je doživio toliki uspjeh da se ptica sasvim okanila gnijezda. Šešir je plutao sve dok se nije izderao u krpice, i Starkey je često dolazio na obalu lagune, i s mnogo gorčine u srcu gledao kako mu ptica sjedi u šeširu. Kako je više nećemo vidjeti, možda bi sad bilo vrijedno spomenuti kako danas sve ptice Nigdjelice gnijezda grade u obliku šešira, sa širokim obodom na koji ptići izlaze uhvatiti malo zraka..”

Nakon ovog događaja, Petar i Wendy zaista su se počeli osjećati kao roditelji te su odlučili preuzeti sve obveze odraslih. Wendy je i dalje kuhala, čitala priče, šivala, a Petar se brinuo za sigurnost svih koji su živjeli u kući. Petra Pana je to počelo zastrašivati jer on ustvari nije htio biti otac i nikako nije htio odrasti. Jedne noći Wendy je pričala Izgubljenim dječacima priču o noći kada je sa svojom braćom otputovala u Nigdjezemsku. Priča je prilično razljutila Petra Pana jer se prisjetio kako njegova majka nije ostavila prozor otvoren, već je Petra zamijenila novim djetetom, a on je ostao sam.

Ta priča rastužila je Michaela i Johna koji su se s Wendy odlučili vratiti kući svojim roditeljima. Wendy je ponudila i Petru i Izgubljenim dječacima da pođu s njima i da će ih njezini roditelji sigurno posvojiti, no Petra nije oduševila ta ideja. Ipak, odlučio im je pomoći da se spakiraju i probuditi Zvončicu kako bi ih otpratila.

Baš na rastanku začula se borba pirata i Indijanaca, a ubrzo nakon toga pirati su vezali konopcima Izgubljene dječake te ih po kapetanovom naređenju odveli na brod. Kapetan Kuka spustio se u podzemnu kuću gdje je Petar Pan spavao i u njegovu bočicu s lijekom ulio je otrov.

“Da ga ne bi uhvatili živa, Kuka je sa sobom uvijek nosio strašan napitak što ga je sam smiješao iz svih otrovnih prstenova koji su mu dospjeli u ruke. Njihov je sadržaj Kuka upario do žute, znanosti posve nepoznate tekućine, vjerojatno najopakijeg postojećeg otrova. Sad je pet kapi toga stavio u Petrov pehar. Ruka mu je zadrhtala, no više od ushita negoli od stida.”

Kada se Petar Pan probudio, Zvončica mu je rekla kako su Izgubljeni dječaci i Wendy zarobljeni i kako ih treba spasiti. Pokušao je popiti malo lijeka iz bočice. U tom trenu, Zvončica je uletjela točno između njegovih usana, iz bočice ispila sav otrov i počela umirati. Petar se dosjetio da pozove svu djecu na svijetu koja vjeruju u vile kako bi je spasio, što je u konačnici i pomoglo pa su on i Zvončica otišli spasiti društvo.

Na brodu su pirati slavili, dok su djecu držali zarobljenu u potpalublju. Kapetana Kuku jako je uzrujalo što ga ni jedno dijete ne voli. Zbog toga je četvero dječaka bacio u more, a dvojicu je htio zadržati kao sluge. Budući da ga oni nisu slušali i njih je odlučio baciti u more.

U tom trenu Kuka je čuo kucanje sata i pobjegao jer je mislio da je u blizini Krokodil, no to je bio samo Petar koji je oponašao Krokodila. Petar se uspeo na brod i zatvorio u kabinu, a kapetan Kuka više nije čuo kucanje sata pa je nastavio mučiti dječake. Poslao je jednog od svojih pirata da ode po mačku uz pomoć koje je namjeravao još više zastrašiti djecu, no on se nije vratio, a iz kabine su se čuli krikovi. Zatim je poslao još jednog pirata no ni on se nije vratio.

Niti jedan pirat više nije htio riskirati svoj život pa je sam Kuka otišao s upaljenim fenjerom provjeriti što se to točno događa, a pri ulasku u kabinu netko mu je ugasio fenjer. Dosjetio se kako bi u kabinu mogao poslati dječake koji će ili biti ubijeni ili će ubiti kreštalicu koja se čula iz kabine.

“Mladići – obratio se posadi – evo ideje. Otvorite vrata kabine i utjerajte ih unutra. Neka se sa ćurlikavcem bore na život i smrt. Ako ga ubiju, utoliko bolje. Ako on ubije njih, ništa nismo izgubili..”

Kada su dječaci ušli u kabinu, Petar Pan ih je oslobodio okova i svi su se odšuljali do jarbola gdje su spasili i Wendy. Kapetan Kuka bio je izrazito ljut zbog cijele situacije na brodu, a za sve je optužio Wendy jer je smatrao da su žene nesreća na brodu. Potom je naredio da je bace u more, ali nije znao da se u njezin ogrtač sakrio Petar Pan.

Nakon žustre bitke, pirati su izgubili, a na brodu je ostao samo Kapetan Kuka, za kojeg ovaj puta Petar Pan nije imao milosti. Tada je Kapetan Kuka shvatio da mu nema pomoći i da je, iako mlad, Petar Pan izrazito hrabar i sposoban dječak. Kapetan Kuka na izmaku snage pokušao je pobjeći u skladište s barutom kako bi zapalio i potopio cijeli brod, no Petar ga je nadmudrio bacivši fitilj u more.

Kapetan Kuka se pokušao popeti na rub broda kako bi skočio u more, ali u tom trenutku Petar ga je gurnuo nogom i Kuka je pao u ralje Krokodila koji je time dobio i svoju osvetu i ručak.

“I tako je doživio još jedan i posljednji trijumf koji mu, vjerujem, ne bismo smjeli zamjeriti. Dok je tako stajao na ogradi i gledao preko ramena Petra kako klizi kroza zrak, pokretom ga je zamolio da ga udari nogom. I tako ga Petar nije proburazio nego ritnuo. Tako je Kuka napokon dobio darak za kojim je toliko čeznuo.

– Nema stila – kriknuo je podrugljivo i zadovoljan pošao ususret Krokodilu.

Tako pogibe James Kuka..”

Već je bilo vrlo kasno i nije bilo vremena za slavlje. Svi su otišli na počinak, a Petar je te noći usnuo ružan san pa je plakao u Wendynom krilu. Sutradan je bio dan kada su djeca trebala otići kući kako su i planirali. Pola puta prešli su piratskim brodom, a pola su preletjeli.

Kod kuće gospodin i gospođa Darling i dalje su čekali i oplakivali svoju nestalu djecu, a prozor su uvijek ostavljali otvorenim kako bi se djeca mogla vratiti u bilo kojem trenutku. Gospodin Darling, u znak kajanja zbog toga što je Nanu onu večer ostavio zavezanu lancem, svaki je dan provodio u kućici.

“Zato je, nakon što su djeca pobjegla, silno i brižljivo promislio o svemu, pa se spustio na sve četiri i upuzao u pseću kućicu. Na sve umilne pozive gospođe Darling da izađe, on je odgovarao tužno no odlučno:

– Ne, jedina moja, to je pravo mjesto za mene.

U svoj gorčini svojega kajanja bio se zarekao da iz te kućice neće izaći sve dok se djeca ne vrate.”

Ova noć bila je drukčija. Gospođa Darling svirala je uspavanku na klaviru, a gospodin Darling ležao je u kućici. Tada su u dječju sobu uletjeli Zvončica i Petar Pan koji su zatvorili prozor sobe kako bi Wendy pomislila da su ih njihovi roditelji zaboravili i kako bi uspio zadržati Wendy zauvijek u Nigdjezemskoj. No, ipak se predomislio oko svog nauma jer je osjetio grižnju savjesti čuvši njihovu majku kako svira i tuguje za djecom pa je ipak otvorio prozor.

Ubrzo nakon toga djeca su sletjela na prozor u dječju sobu i dogovorili se kako će leći u krevete. Kada njihova majka dođe, iskočit će i prirediti joj iznenađenje. Tako je i bilo, a sve to se gospođi Darling činilo nestvarno pa je mislila da ponovo sanja.

Djecu je to rastužilo, no kada je njihova majka probudila oca te kada ih je Nana nanjušila, svi su poletjeli u zagrljaj i shvatili kako je sada sve u redu.

Kada su se izgrlili, Wendy je ocu i majci predstavila šestoricu Izgubljenih dječaka kojima je obećala da će ih njeni roditelji udomiti, a bez obzira na to što se gospodin Darling nećkao, oboje su prihvatili sve dječake.

Kada se Petar Pan došao oprostiti od Wendy, ona ga je pokušala nagovoriti da ostane, no Petar Pan čvrsto je stajao pri svojoj odluci da nikada ne želi odrasti. Pri odlasku obećao joj je kako će doći svake godine za vrijeme proljetnog čišćenja i voditi je u Nigdjezemsku.

” – O, onda dobro – rekao je Petar kao da ju je upitao više onako iz pristojnosti, ali je gospođa Darling vidjela kako su mu se zatrzala usta, pa je iznijela svoju zaista lijepu ideju: da svake godine pusti Wendy s njim na proljetno pospremanje. Wendy bi bio draži stalniji odgovor, te joj se učinilo da će na proljeće trebati još dugo čekati, ali je zbog tog obećanja Petar veselo krenuo na put.”

Vrijeme je prolazilo, dječaci su krenuli u školu i navikli se na novi život, ali su nažalost i zaboravili letjeti. Došlo je vrijeme proljetnog čišćenja, a Petar Pan se vratio kako je i obećao te odveo Wendy u Nigdjezemsku gdje joj je prepričavao uzbudljive nove i stare avanture.

Wendy se razočarala jer je shvatila da je njemu cijela godina prošla kao jedan dan i da je u potpunosti zaboravio na Zvončicu i Kapetana Kuku dok ga je ona beskrajno čekala.

“Dogodine joj nije došao. Čekala ga je u novoj haljinici jer stara naprosto više nije išla na nju, ali on nikada nije došao.”

Nakon toga, Petar Pan nije se vraćao cijelu godinu, a kada je godinu poslije ipak odlučio doći, shvatio je kako se Wendy udala, a svi Izgubljeni dječaci su se oženili. Wendy je vrlo brzo i dobila djevojčicu koju je nazvala Jane i kojoj je stalno pričala priče o Petru Panu.

” Kćer se zvala Jane, a na licu joj je uvijek bio čudan, ispitivački pogled, kao da je od trenutka kad je stigla na kopno, samo željela postavljati pitanja. A kad je odrasla dovoljno da ih stvarno i postavi, pitanja su se uglavnom odnosila na Petra Pana. Voljela je slušati o njemu, a Wendy joj je pričala sve čega se mogla sjetiti, i to u istoj onoj dječjoj sobi u kojoj je počeo onaj slavni bijeg..”

loading...

Jedne proljetne srijede, Wendy je stavila Jane na počinak. Potom je sjela u naslonjač i krenula šivati, a u tom trenutku u sobu je uletio Petar Pan. Pokušao ju je nagovoriti da pođe s njim u Nigdjezemsku, no kada je Wendy počela objašnjavati kako je udana i ima dijete, Petar je počeo plakati, a Wendy je izjurila iz sobe.

Jane se probudila i upoznala s Petrom, a on joj je rekao kako je došao po svoju majku. Jane je zaključila kako Petru stvarno treba majka i odlučila je poći s njim u Nigdjezemsku. Kada je Jane odrasla, rodila je djevojčicu po imenu Margaret koja je također odlazila u Nigdjezemsku s Petrom i bila mu majka.

O djelu

Autor nam nigdje u priči ne daje naznaku kakva bi djeca trebala biti i što se od njih očekuje. Upravo suprotno, on nas upoznaje s likom koji ne želi odrasti. Petru Panu odrastanje nimalo ne nedostaje, on smatra da s odrastanjem djeca postaju dosadna i bez mašte.

Uz sve to, glavni lik u priči – Petar Pan, nije do baš pozitivan lik. On nije dobar i plemenit već je hvalisav i uobražen te voli samo sebe. Isto tako, njega vila koja ga prati je ljubomora i zajedljiva i nimalo nije nalik dobrim vilama kakve se očekuju u bajkama. Upoznajemo i izgubljene dječake koji nimalo ne žale za tim što su izgubljeni već uživaju u slobodnom životu u Nigdjeliji, u zemlji u kojoj žive sirene, Indijanci i gusari.

Ovakva tema priče o vječnom djetinjstvu koju je prikazao autor James Matthew Barrie novost je u dječjoj književnosti. Neodrastanje glavnog lika otkriva nam da autorovu ironiju naspram dječje književnosti.

O piscu

James Matthew Barrie je rođen 9. svibnja 1860. godine kao deveto dijete u velikoj radničkoj obitelji.

U svojoj je sedmoj godini nesretnim slučajem izgubio brata, majčinog ljubimca, što je imalo veliki utjecaj na njega. Djetinjstvo obilježeno gubitkom brata ostavilo je duboki trag na njegovu osobnost, iz čega je i nastao njegov lik Petra Pana.
Umro je u Londonu, 19. lipnja 1937. godine.

Analiza djela

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: Wendina kuća, nigdjelija

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: pustolovine dječaka Petra Pana i Wendi

Likovi i karakterizacija likova

Likovi: Petar Pan, Wendy, Kapetan Kuka, gospođa Darling;

Petar Pan: dječak koji ne želi odrasti, može da leti, živi u nigdjeliji , malen je okretan hrabar, vješt u baratanju s oružjem. Živi na izmišljenom otoku Nigdjeliji zaedno sa sirenama, Indijancima, gusarima i Izgubljenim dječacima, čiji je vođa. Oni mu se dive i s njim se bore s gusarima i njegovim najvećim neprijateljem kapetanom Kukom. Petar ga u borbama redovno pobjeđuje. Svejedno, on je također i hvalisav, samoljubiv, drzak i nepouzdan.

Wendy: dobra je i plemenita, rado pomaže drugima, brine se o izgubljenim dječacima, lijepa je djevojčica i tako se i ponaša.

Kako je dobro odgojena, požrtvovna je i ponaša se prema Izgubljenim dječacima kao majka. Nije joj problem pomagati im i održavati sve što je potrebno. Zadržava dostojno i damsko ponašanje čak i kad ju zarobe gusari. Kasnije odrasta i gubi sposobnost letenja i odlaska u svijet mašte, ali zato ima kćerkicu Jane koja će to moći.

Kapetan Kuka: na prvi pogled grozan razbojnik koji pljačka i ubija bez milstin ali je u svojoj duši zapravo nesretan čovjek. voli se lijepo odijevati , a smrtni strah mu zadaje krokodil koji progutao njegovu ruku.

Gospođa Darling. Pravi uzor majke: brižna, nježna, požrtvovna i dobra. Stalo joj je do djece više nego do ičega pa im čak prije spavanja pomaže učiti razbistriti misli, tako da zadržavaju samo one dobre.

loading...

Eldina Tulic

Oglasi

Kategorije

Oglasi

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.