Priče iz davnine – Ivana Brlić – Mažuranić

Inspiraciju za svoja djela Mažuranić je tražila u slavenskoj narodnoj, odnosno usmenoj književnosti. Tako prenijela je naše stare legende, mitove i lokalne priče na jednu svjetsku razinu, poslala ih je van u svijet, budući da su joj djela prevedena na gotovo sve velike svjetske jezike, koji uključuju i kineski, japanski, perzijski, hindi, pa i one manje poznate, poput bengalskog. Zbirka je prevedena čak i na esperanto.
“Priče iz davnine” sadrže neke od njenih najznačajnijih i najpoznatijih priča, kao što su “Šuma Striborova”, “Regoč”, “Ribar Palunko i njegova žena” i mnoge druge. U njima se spominju likovi otprije poznati iz balkanskih narodnih priča ili legendi, kao što su Regoč, Stribor, Tintilinić, Potjeh, Palunko i mnogi drugi. Oni su važan dio ne samo naših bajki, nego i kulturne baštine.

Jezik i stil Priča iz davnine:

Na jezično-stilskoj razini Priča iz davnine primjećuju se stalni epiteti iz usmene književnosti, formulizirani bajkoviti počeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko također ritmički organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oživljavanje raznih arhetipskih slojeva u jeziku značajne su raznovrsne magijske riječi, arhaizmi, lokalizmi, riječi iz slavenskog folklornog naslijeđa; znatna je uloga prepuštena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko tri dana ne lovi ribu da bi prizvao čudo, Regoč triput magijski udara nogom o zemlju da bi mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i s

Mitsko pravrijeme sugerira se uz pomoć glagolskih oblika, za davnu prošlu radnju pluskvamperfektom, za preteritnu trajnu i doživljenu radnju imperfektom. Blagu arhaičnost književnica je postigla uz pomoć aorista, dramatičnost historijskim ili pripovjedačkim prezentom, a za izricanje prošlosti rabila je također futur, kondicional pa i vrlo stilogeni historijski imperativ. O postanku Priča iz davnine, pisala je u pismu sinu Ivanu koje je objavljeno u „Hrvatskoj reviji” 1930. godine, a poslije u predgovorima više izdanja te knjige. Pritom je na mit gledala kao na sažetu sliku svijeta, kao na repeticiju opće ljudske povijesti, a na pisca koji se tom građom služi, kao na proroka koji dopire do same jezične srži.

O piscu

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu u imućnoj obitelji s puno poznatih i priznatih članova društva. Otac Vladimir je bio pisac i pravnik, a djed Ivan Mažuranić pjesnik i prvi hrvatski ban. Zbog toga što su se otac i djed bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema tom dijelu umjetnosti.

Zbog dobrog materijalnog stanja obitelji Ivana je imala priliku školovati se u kući s privatnim učiteljima, a kako je oduvijek pokazivala želju da puno toga nauči, kasnije je naučila govoriti nekoliko stranih jezika kao što su ruski, njemački i francuski. Ivana je pored navedenih jezika koristila još engleski i talijanski.

Velik je dio života provela u Karlovcu i Zagrebu gdje je neko vrijeme pohađala privatnu školu. Nakon što se udala za Vatroslava Brlića koji je radio kao odvjetnik, preselila se u Slavonski brod gdje je započela novi život. Rodila je petero djece i posvetila se njihovom odgoju.

Smatrala je da ne postoji dovoljno dječje literature i počela je djeci pričati zanimljive priče, koja su je slušala s velikim oduševljenjem. Upravo je to bila prekretnica zbog koje se odlučila da počne pisati. Tako je nastala prva zbirka pripovijedaka “Valjani i nevaljani”.

Nakon prve zbirke uslijedila su još poznatija djela poput “Priča iz davnina” s kojima se probila na međunarodno tržište i zaradila nominaciju za Nobelovu nagradu. “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” bila je još jedna priča koja je osvojila srca mnogih. Napisala je još: “Knjiga omladini”, “Slika”, “Škola i praznici”… Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21.09.1938. godine.

Regoč – Kratak sadržaj i analiza

Bajka počinje s konjarima koji su čuvajući konje zaspali. U tom su se trenutku s oblaka spustile vile, a među njima i mala vila Kosjenka. Upravo je ona zajahala jednog od vranca i krenula prema dalekom svijetu. Jahala je preko rijeka, brda i polja te dojahala na pustu i hladnu ravnicu.

Prošlo je sedam dana i noći, a Kosjenka je napokon stigla do srušenih zidina grada Legena gdje je živio div Regoč. Njegov posao se sastojao u brojanju kamenja i tako sve dok nije došla Kosjenka. Ta slatka mala vila nagovorila je diva da krene s njom istraživati sva čudesa svijeta. Regoč je tada udario nogom u tlo, zemlja je pukla i njih dvoje su upali u jamu.

Krenuli su na zanimljivo putovanje i već su na početku mogli vidjeti mnoga čuda. Kosjenka je odjednom zastala u dvorani gdje se nalazilo mnogo blaga i oružja te štapić od bjelokosti koji je htjela bolje proučiti. Nažalost štapić koji je Kosjenka htjela uzeti držao je svod, pa je uskoro došlo do rušenja dvorane, a u strašnom trenutku je nastala pregrada između Regoča i Kosjenke.

Regoč nije odmah primijetio da nema Kosjenke nego je krenuo dalje, a kada je osjetio da mu se na uhu umjesto pune ljulja prazna košarica, to ga je podsjetilo na malu vilu zbog čega se vratio, spasio Kosjenku i mogli su nastaviti dalje.

Došli su do kraja puta između dva kotara i sela. Spomenuta sela su već neko vrijeme bila u svađi, ali djeca nisu uopće marila za pitanja odraslih nego su zajedno čuvala ovce i provodila vrijeme igrajući se. U zanimljivoj igri im se pridružila i Kosjenka. Mali Ljiljo je je tada rekao Regoču da je od odraslih iz sela čuo kako će probiti nasip Zlovode i to samo da bi potopili selo s kojim su bili u svađi.

Upravo se u tom trenutku dogodilo ono što je Ljiljo pričao. Seljani su probili nasip i voda je umjesto jednog potopila i drugo selo. Regoč je odmah krenuo prema nasipu, legao je da bi prsima zatvorio rupu, ali voda je i dalje prodirala. Ljiljo je onda predložio da div probuši rupu zemlji kako bi voda imala gdje otići. Regoč je tako učinio, voda se povukla i opet su se mogla vidjeti livade i selo.

Došlo je do proslave seljana, ali i tuge jer su shvatili kako su ostali sami. Odjednom su na prozoru ugledali starca i staricu, krenuli prema njima sretni što će ih imati tko naučiti kako da obnove sela i zasiju polja. Tražili su Regoča, a koji se unatoč tome što je volio društvo slatke vile Kosjenke, poželio grada Legena pa je krenuo svojoj kući. Savjetom bake i djeda djeca su tada izorala polja i pripremila za sadnju. Obnovila su samo jedno selo kako ne bi opet došlo do nesreće. Kosjenka je ostala živjeti s njima, a Regoč je nastavio brojati kamenje u svom gradu.

Glavna ideja bajke je veliko prijateljstvo koje ne poznaje granice. Pokazuje se da unatoč velikim razlikama, baš kao što su one između Regoča i Kosjenke može doći do velikog prijateljstva. Upravo su se ova dva lika brinula jedno za drugo i pomagala su koliko je to god bilo potrebno.
Bajka “Regoč” se smatra poučnom jer s jedne strane želi pokazati što sve može uzrokovati nesloga, a s druge strane uči o velikim vrijednostima kao što je prijateljstvo. U bajci se cijelo vrijeme suprotstavljaju dvije velike sile: s jedne strane je ljubav kao jedna od najvećih vrijednosti i koja predstavlja dobro, a s druge strane je mržnja kao sve ono loše.

Tema: Putovanje Regoča i Kosjenke

Likovi:
Nestvarni: Regoč i Kosjenka
Stvarni: Ljiljo, starac i starica

Kosjenka: dobra, druželjubiva, znatiželjna
Regoč: tužan, dobar, lude glave

Vrijeme radnje: Ljeto

Redoslijed događaja:

1. Kosjenka prvi put silazi na zemlju
2. Kosjenka prvi put prilazi Regočevom uhu
3. Put Kosjenke i Regoča
4. Dolazak u selo
5. Regoč se vraća u Legen grad nastaviti brojati kamenčiće

Šuma Striborova – Kratak sadržaj i analiza

Začarana šuma Striborova, u kojoj se dešavaju mnoga čuda, ostaće takva “dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta”. Momak je zašao u začaranu šumu da naseče drva. Tu je bila u obliku zmije “ljudska duša, rad grijeha i zlobe ukleta”. Nju je ukletosti mogao osloboditi samo mladić koji bi se venčao sa njom. Da bi zavela naivnog mladića, ukleta duša se iz zmijskog oblika pretvorila u lepu devojku, ali joj je u ustima i dalje stajao gujin jezik. Mladić dovodi u kuću devojku. Kad mu je oprezna i pametna majka rekla da je doveo guju-devojku, sin se skamenio od čuda: otkud njegova mati znade da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli; – Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako: Snaha jezičkiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Majka je morala da se pokorava i da izvršava sve zapovesti goropadne snahe: da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati šarana za ručak. “Domaći” (patuljci) pomažu majci da pred sinom otkrije guju – snahu tako što su pod kvočku podmetnuli svračija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na svračiće i isplazi jezik. Kad je sin video, u prisustvu celog sela, da mu žena ima gujin jezik, još više se razbesneo i majku iz kuće izbaci. Majka odlazi kod šumskog starešine Stribora, koji želi da joj pomogne da se u selo vrati mlađa za 50 godina, ali pod uslovom da iz sećanja izbriše sina. Majka, međutim, odgovara:

• Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi daš sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina. Ovaj odgovor majke učinio je da prestanu čari u Striborovoj šumi, jer je u nju konačno kročio neko kome je bila draža njegova nevolja nego sva sreća ovoga sveta.

Mjesto radnje: Šuma Striborova, selo

Vrijeme radnje: Davno

Tema bajke:

• Stradanje starice od pakosti svoje snahe.

• Ljubav majke prema sinu.

Ideja bajke: U životu treba da razlikujemo dobro od zla, poštenje od nepoštenja, ljubav i dobrotu od mržnje i zlobe i da se uvek za pobedu dobra nad zlim treba boriti.

Osnovna misao: Dobro pobjeđuje zlo

Likovi: Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka

Karakterizacija likova

Majka – Ona je mudra, oprezna, ali i trpeljiva. Najveća njena odlika je: neizmerna ljubav i privrženost prema sinu. Sin: Pošten je, ali lakoveran, povodljiv, naivan, “slep kod očiju”, ne razlikuje istinu od laži, te tako postaje nepopravljiv i nepravedan prema majci, ali na kraju uviđa u kakve je životne zamke upao. Kaje se, od majke traži i dobija oproštaj i nalazi svoj pravi životni put.

Snaha – Spolja gladac, a unutra jadac, Na jeziku med, a u srcu jed. Ove narodne poslovice odgovaraju snahinim osobinama. Dakle, “ujedljiva kao prava zmija”, proždrljiva, goropadna sa svim negativnim ljudskim osobinama. Ta njena zla obavijena su devojačkom spoljnom lepotom, ali im je, ipak, ostao jedan znak prepoznavanja. Koji? Zmijski jezik. I danas za neku pokvarenu i lošu osobu kažemo: on je prava guja, odnosno, on je prava zmija.

Kakva je šuma Striborova?

To je začarana šuma u kojoj živi Stribor, šumski starešina i čarobnjak, zmije u kojima su uklete duše grešnih ljudi, duhovi, životinje koje se upravljaju po komandama drugih fantastičnih stvorova.

Dokle će ostati takva?

Dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Ko otklanja čaroliju?

Majka, jer više voli sina nego sve blago ovoga sveta.

Zbog čega se sin ženi devojkom, iako zna da je bila zmija?

Očaran je njenom spoljašnjom lepotom.

Kako se snaha ponaša prema svekrvi?

Goropadno i hirovito, traži od nje da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati šarana za ručak.

Ko pomaže da se otkrije istina za lepotu devojku?

“Domaći” (patuljci) pomažu majci da pred sinom otkrije guju – snahu tako što su pod kvočku podmetnuli svračija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na svračiće i isplazi jezik.

Šta misliš o postupcima sina prema majci?

Njegovo ponašanje je za osudu. Zatravljen spoljašnjom lepotom svoje žene ne veruje ni svojim očima, pa bes iskaljuje na majci koja ga uprkos svemu mnogo voli.

Zašto je majci draža njena nevolja nego sva sreća ovoga sveta?

Kada joj Stribor, starešina šume, ponudi mladost i lepotu pod uslovom da iz sećanja izbriše sina, ona odgovara: – Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi daš sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina.

Kako je Potjeh tražio istinu – Kratak sadržaj i analiza

Jednog dana djed pošalje unuke u šumu gdje su vadili med da pogledaju jesu li pčele prezimile i izlaze li iz zimskog sna. Bilo je jutro i sunce još nije izašlo pa su dječaci, uplašeni od strane tišine i mraka krenuli dozivati Svarožića da izvede sunce. Svarožić im se ukazao i odlučio im pokazati svijet te im govori kako im je suđeno da ostanu uz djeda sve dok mu ne vrate svu ljubav i nestane. Tu scenu promatrao je Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio njihova djeda jer je zapalio sveti oganj od kojeg je on kašljao.

Bjesomar odabere tri šumska bijesa koji su morali dokučiti kako preko unuka nauditi Vjestu. Kad unuci krenu prepričavati djedu što su vidjeli pojave se bjesovi i šapnu im što da kažu. Marun i Ljutiša su ih zbunjeni poslušali, ali Potjeh nije. Marun reče kako će biti najbogatiji među braćom i bijes mu se sakrije u torbu, a Ljutiša da će biti najsilniji i bijes mu se sakrije u njedra.

Jedino se kod Potjeha bijes nije sakrio jer on nije lagao djedu. Bjesomar ponovno naredi bijesu da se pobrine za Potjeha kako se ne bi sjetio istine. Ljutiša i Marun, pod utjecajem bjesova, počinju lutati gorama i dolinama. Potjeh ostaje tri dana uz djeda pa odluči otići u goru i ostati tamo sve dok se ne sjeti istine.

Na putu ga zaskoči bijes i Potjeh ga pogodi kamenom u nadi da će ga ubiti, ali ne uspije jer su mu na mjestu udarca narasla još dva roga. Potjeh se smjesti kraj zdenca, ali i tamo ga je slijedio bijes i maltretirao ga je. Bijes pozove druge bjesove da mu pomognu u njegovu poslu. Potjeh ih uspije zatvoriti u zdenac, ali zbog silne buke koju su radili ih pusti te su pobjegli u goru, a s njim je ostao samo onaj prvi bijes. Oni se naviknu jedan na drugoga i Potjeh provede prvu godinu kraj zdenca.

Djed je živio s druga dva unuka koji nisu marili za njega i odlučili su ga se riješiti zapalivši njegovu kolibu. Djed nije mogao izaći iz kolibe jer su ju unuci klinom zatvorili pa je sjedio unutra čekajući smrt i žaleći što nije posljednji put vidio Potjeha. Svarožić se ukaže Potjehu i kaže mu da je trebao ostati uz djeda. Potjeh se odluči vratiti njemu, ali kad se pokušao umiti pao je u zdenac i utopio se. Bijes se prvo raduje, ali se onda rastuži jer se naviknuo na život uz Potjeha daleko od Bjesomara i drugih bjesova. Ljutiša i Marun su naišli kraj zdenca dok je bijes plakao i njihovi bjesovi onda iskočiše iz torbe i odnesu bijesa k Bjesomaru.

Kada su unuci ostali bez bjesova shvatili su što su učinili i krenuli su spasiti djeda. Djed je preživio i zamoli unuke da ga odvedu na mjesto gdje je Potjeh umro. Na kraju su došli do Svarožićeva dvora gdje su na stepenicama ugledali Potjeha kako plače. Tko god je sagriješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh jer je ostavio djeda.

Djed je tada umro za Potjeha, došao do njega, primio ga za ruku i odveo ga u dvor gdje su ih dočekali Svarožić i gosti. Ljutiša i Marun su se vratili na krčevinu gdje su živjeli i nikad više nisu mogli naći put do dvora. Oni su odgajali sinove i unuke te su prenosili sveti oganj s koljena na koljeno tako da se Bjesomar zauvijek gušio od svetog dima. Bjesomar je dao trojici bjesova odrezati rogove, ali to nije izbrisalo sramotu njegove vojske zbog neuspjelog zadatka.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: bukova gora, kamena zaravan sa zdencem, Svarožićevi dvori, šuma, djedova kuća

Likovi: Vjest, Vjestovi unuci Ljutiša, Marun i potjeh, Bjesomar, Svarožić, bjesovi

Tema: Potjehova potraga za istinom

Karakterizacija likova

Potjeh: pametan, nije nasjeo na bijesovu riječ, voli svoga djeda

djed: voli svoje unuke, dobar

Ljutiša: nasjeo je na ono što mu je bijes rekao, voli svoga djeda i nije mu htio nauditi, ali ga je bijes natjerao

Marun: voli svog djeda, nasjeo je na ono što mu je bijes rekao.

Ribar Palunko i njegova žena – Kratak sadržaj i analiza

Ribar Palunko živio je siromašnim i teškim životom. Kada je čuo da postoje bogati ljudi koji uživaju svakoga dana u svom bogatstvu, odlučio je kako će i on postati bogat. Zato je odlučio da će sam sebi izreći zavjet, neće tri dana loviti ribu. Nadao se da će tako nakon toga postati bogat.

I tako nakon što je proveo tri dana bez pecanja, posjetila da je Zora-djevojka. Izronila je ispred njega dok je sjedio u čamcu i ponudila mu nagradu što je tri čuvao život njezinim ribicama. Palunko je poželio da ga djevojka izbavi iz bijede u kojoj se našao i da postane bogat. Zora-djevojka mu kaže neka pođe kući i tamo će naći sve bogatstvo ovoga svijeta.

Palunko je otišao kući kako mu je djevojka i rekla i tamo nađe siromašnu djevojku koja je bila njegova žena. Svake večeri, žena mu je pričala predivne priče o dalekim dvorima, kraljevima i zmajevima. Palunku je tada palo na pamet da je njegova žena vila i da će mu ona sigurno pokazati put do bogatstva, samo mora biti strpljiv.

U međuvremenu, rodio im se i sin Vlatko. Jednoga dana žena je pričala Palunku o bogatstvu Kralja Morskoga kada je izgubio strpljenje, ščepao ženu za ruku i naredio joj neka ga vodi do blaga. Kada mu je žena rekla da je ona samo siromašna žena, a ne nikakva vila, Palunko se još više razljuti i naredi žene da će sutradan poći u potragu za blagom Morskoga kralja. On će krenuti na lijevu stranu, a njoj je rekao da mora krenuti s djetetom na desnu stranu. Blago moraju naći i ne smiju se vratiti kući dok se to ne dogodi.

Sljedeći je dan žena molila Palunka da se ne rastaju, da ostaju zajedno, ali on nije popuštao. Tako je žena s djetetom dva tjedna hodala tražeći blago te je tako jednom i zaspala na kamenu uz more. Kada se probudila više nije bilo njezinog djeteta.

Od velike tuge, žena je zanijemila te se tako vratila kući. Drugi dan vratio se i Palunko ljut i bijesan što nije našao blago. U kući je sada vladala tišina. Palunko je neko vrijeme uspio izdržati tu tugu, ali onda je nakon nekog vremena otišao ponovo na more. Opet je odlučio ne loviti ribu tri dana da vidi što će se dogoditi.

Treći je dan ispred Palunka ponovo izronila Zora-djevojka. Palunko se nije sjetio da je moli da mu se vrati dijete ili da mu žena progovori, već ju je molio da ga odvede do dvora Kralja Morskoga.

Ovoga puta Zora-djevojka odlučila je udovoljiti njegovoj želji te mu je objasnila kako da stigne do Kralja Morskoga. Rekla mu je da na put mora krenuti za vrijeme mladoga mjeseca kada dan stane svitati. Tada neka sjedne u čun i pričeka da zapuše vjetar koji će ga odnijeti u smjeru istoka do otoka Bujana. Stići će do kamena Altira i tamo će dobiti upute za dalje.

Palunko je poslušao Zoru-djevojku te je došao do Bujana koji je izgledao poput zelenog vrta. Tamo ga je na kamenu Altiru čekala Zora-djevojka. Pokazala mu je plivajuće mlinsko kolo i Morske Djevice koje su plesale oko njega te ga je naučila kako će zamoliti kolo da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga pritom ne progutaju morski jazi.

Obećala mu je Zora-djevojka svakakvo bogatstvo koje ga je tamo čekalo, ali uz uvjet da se više nikada ne može vratiti na zemlju. Naime, izlaz iz dvora priječile su tri velike straže. Jedna je dizala valove, druga je vijala vjetar, a treća je križala munje. Palunku to sve nije bilo niti bitno jer se nije mislio vratiti. Otišao je do mlinskog kola i tamo je izgovorio što ga je naučila Zora-djevojka.

Morske djevice zavrtjele su kolo i nastao je veliki vir koji je Palunka poveo na dno. Kada se snašao ugledao je kako se svuda oko njega nalazi zlatni pijesak. Zapravo se nalazio u velikoj dvorani Kralja Morskoga. Nije mogao vjerovati svojim očima gdje se nalazi, a od velikog veselja počeo se prebacivati po pijesku.

Palunko se svidio Morskome Kralju pa mu je on odmah poklonio bisernu granu i naredio je vilama dvorkinjama da se pobrinu za njega, da mu daju birano jelo i piće. kada je pojeo, Morski Kralj ga je upitao želi li još nešto, na što mu je Palunko odgovorio da želi pladanj varene lobode jer se slabo najeo biranih jela. Morski Kralj se tada nasmijao Palunko i obećao mu je ispuniti želju ako će se Palunko još tri puta prebaciti.

Palunkovo prebacivanje po pijesku najviše je zabavljalo mladog kralja koji je u svilenoj košuljici ležao u kolijevci. Kada ga je Palunko malo bolje pogledao, u njemu je vidio svog izgubljenog sina Vlatka. Postao je njegovom slugom i razmišljao je kako će jednoga dana pobjeći s njim i odnijeti ga majci. No, dječak ga se nije sjećao i proglasio ga je ludom koja se prebacuje po pijesku jer to zabavlja Morskoga Kralja.

Palunko je tada osjetio veliku žalost za svojim domom, za svojoj siromašnom ženicom koja mu je pričala maštovite priče i malim sinčićem koji mu se penjao uz bradu.

Cijelo to vrijeme Palunkova je žena kod kuće tugovala. Nije imala koga pitati za savjet pa se uputila jednoga dana tražiti utjehu na majčin grob. Tamo je ugledala košutu koja joj je predložila da svakoga dana sprema večeru za Palunka, a nakon večere nek razrješuje tanku kudjelju.

Rekla joj je ako Palunko ne dođe neka ide u krš i tamo svira u dvojnice. Zmije će pojesti večeru, a galebovi će kudjeljom obložiti gnijezda.

Nakon tri mjeseca Palunko se još nije vratio. Žena je odlučila otići ponovo na majčin grob gdje je opet srela košutu. Ona joj je rekla neka kako je Palunko u mukama i kako mu ona može pomoći. Neka na mjesečini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na kojoj se nalazi zlatna jabuka.

Da bi došla do tamo mora svladati put na kojem se nalaze tri prepreke, odnosno mora proći kroz tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija orijaška ptica i zlatna pčela. Majka joj je savjetovala da ne nosi ništa na put osim udice i dvojnice. Ako joj se nešto dogodi neka otpori samo desni rukav.

Drugi dan žena se zaputila čunom do mora neznanog. Kada je došla do pećine i ugledala veliku zmiju sjetila se dvojnica pa je zasvirala u desnu sviralu.Tada su došle male zmijice koje su nagovorile veliku zmiju da ode spavati, a one su je propustile dalje kroz pećinu.

Kada je stigla do druge pećine i kada je ugledala orijašku pticu, ponovo se sjetila dvojnica i zasvirala je ovoga puta u lijevu sviralu. Tada su došli maleni galebovi koji su nagovorili svoju veliku majku pticu da propusti ženu kroz pećinu. Ptica na to nije pristala, ali joj je htjela dati mogućnost da može ponovo pričati. Žena na njezine uvjete nije pristala pa je nastavila dalje tražiti prolaz. Maleni galebovi tada prevare majku-pticu, ona zaspi, a oni propuste ženu kroz pećinu.

Kod treće pećine gdje se nalazila zlatna pčela, žena se sjetila svog desnog rukava, otparala ga je te je tako ulovila pčelu. Pčela ju je molila da je pusti na slobodu, a zauzvrat će joj vratiti sina. Žena pogleda prema moru i tamo ugleda kako Zora-djevojka šeće po moru maloga kralja u kojemu je žena odmah prepoznala svoga Vlatka. Pčela joj je obećala pokazati put do sina, ako joj žena da slobodu. NO, žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i ipak poći potražiti velikog lubina.

Mali je kralj naredio Palunku neka mu isplete svilene vođica kako bi ga mogao voziti po zlatnom pijesku. Palunko je bio jako tužan i tada je odlučio kako mora pobjeći. Kada su svi zaspali iskoristio je spletene vođice i uz pomoć njih je povezao kolijevku na leđa i dao se u bijeg sa svojim sinom.

Kada je već pomalo počeo posustati, nešto ga je povuklo za kolijevku i počelo ga dalje vući prema površini. Bila je to udica njegove žene koja je htjela uhvatiti lubina. Kada su shvatili što se dogodilo bili su jako sretni.

No, s druge strane Morski Kralj bio je jako ljut i poslao je da ih nađu Morske Djevice. Morske Djevice opkolile su čamac čim je dan svanuo, podigle su valove i vihor. Palunko je bio prestravljen. Ponovo je počeo dozivati Zoru-djevojku za pomoć. Kada se ona pojavila pogledala je malog kraljevića i Palunka i ništa im nije dala, već je samo poklonila Palunkovoj ženi iglu pribadaču i vezeni rubac.

I tako se od rupca napravilo jedro, a od igle pribadače kormilo i čamac je poletio prema obali. Na kraju puta čun se razbio o hridi na obali, zlatna je kolijevka nestala, a Palunko, žena i dijete našli su se pored svoje kućice.

Već do večeri kada su jeli lobode, zaboravili su na svoju nevolju. Ostale su im jedino dvojnice koje kada je netko puhnuo u njih, donijele su pjesmu o ludom Palunku i njegovoj vjernoj ženi.

Vrsta djela: bajka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: stvarni prostor gdje je živio Palunko sa svojom ženom – krševiti kraj podno planine i mitski prostor – podmorski dvori Morskog Kralja

Tema: Kako je ribar Palunko tragao za izmišljenim bogatstvom i lagodnim životom.

Ideja: Lepotu i harmoniju života treba tražiti u stvarnosti, a ne u nestvarnom iščekivanju sreće van nas samih.

Likovi: Palunko, Palunkova žena i sin, Morski Kralj, Zora-djevojka, Morske Djevice

Palunko – Sanjario nekom lagodnom životu bez rada i truda, o sreći koju mu drugi donosi. Na početku priče više je vodio računa o svojoj nego porodičnoj sreći. Tek kad je tu sreću izgubio, shvatio je. Vrednost ovog lika je postala potpuna kad je rešio da se vrati pravom, stvarnom životu i porodici. Palunkova žena: Ovaj lik je od početka do kraja bajke ostao obasjan svetlom dobrote, trpeljivosti, istrajnosti, skromnosti i vernosti. To je žena koja se hrabro bori za sreću i spas svoje porodice.