Lektire.ba - Pomoć pri pisanju lektira
Lektire: Seljačka buna – August Šenoa. Analiza i kratak sadržaj

Lektire: Seljačka buna – August Šenoa. Analiza i kratak sadržaj

Vrsta djela:

povijesni roman

Vrijeme radnje:

druga polovica 16. stoljeća

Mjesto radnje:

okolica Zagreba – Stubica i Susedgrad

Likovi:

Matija Gubec, Uršula Hening, Franjo Tahi, Jana, Đuro Mogaić, Sofija Hening, Tomo Milić, seljaci…

Iz mnoštva istorijskih ličnosti u romanu se vidno izdvaja lik seljaka i revolucionara Matije Gupca. U njemu je oličeno slobodarsko seljaštvo, koje se odlikuje junaštvom, poštenjem i spremnošću da se odupre nasilju i tiraniji. “Trgli smo mač”, kaže Gubec, “da uzmognemo slobodno disati, kao i drugi ljudi, da nam srce smije kucati slobodno po volji, da uzmognemo na svijetu slobodno nositi glavu, da ne gledamo ropski u zemlju pred čovjekom koji se rodio iz slabe utrobe kao i mi…” Šenoa je nastojao da u Gupcu prikaže njegov duboko human odnos prema ljudima. U trenutku kad saznaje da je ustanak propao, da bi spasao bar one koji su u njegovoj neposrednoj blizini, Gubec izlazi pred Alapića: “Pokloni tim Stubičanima slobodu i život, da ne ginu ludo, jer imaju žene i djecu, a za uzdarje odaću ti gdje se sakrio Matija Gubec, začetnik i glavar bune”. I kad Alapić pristaje, Gubec se odaje; “Evo me, uzmi me, jer Gubec sam ja… Ajdmo, vodi me kako ti volja”.

Na drugoj strani je Franjo Tahi – krvnik, nasilnik i tiranin. Za njega ne postoje ni pravda ni zakon. Postoji samo njegova volja. U ovome je sačuvan njegov istorijski lik. U istorijskim dokumentima kojima se Šenoa služio za Tahija se kaže da je otimao stoku od seljaka, zahtevao da mu u gladnim godinama hrane lovačke pse i udara im na čast i obraz.

Nesumnjivo, Šenoa je građanin, sa otvorenim simpatijama prema građanstvu i seljaštvu, ali on ipak nije dosledno stajao na pozicijama klasno borbenog građanina. On se često zalagao za saradnju sa plemstvom, koje je, ustvari, bilo ne samo grobar hrvatske samostalnosti, već i otvoreni protivnik radnih masa. Zašto je Šenoa hrvatsko plemstvo prikazivao u znatno blažim bojama. Odnosi između domaćeg plemstva i kmetova kod njega ne samo da su snošljivi, već su nekad i intimni. Šenoa se, ustvari, kolebao između istorijske istine i svojih uverenja o mogućnosti kompromisne saradnje sa ostacima plemstva. Iz takvog umerenog liberalizma ponikli su i neki pozitivni likovi plemića, kao što su Ambroz Gregorijanac, njegov unuk

Šime Drmačić snalažljivac koji iz svake situacije izvlači materijalnu korist. Na njegovom licu Šenoa je pokazao da dobro pobjeđuje zlo jer ga je neslavan kraj života stajao nasilne smrti, te ga je zadesila u trenutku kad je okusio najveće blagodati života. On je jedan od glavnih uzroka neuspeha seljačke bune radi izdajstva i laži koja je ovladala narodom.

Uršula Hening žena koja nastoji sačuvati svoje. U borbi za opstanak pretvara se u nepokolebljivu i hrabru ženu, ali ujedno postaje i nasilna.  Ima promjenjivo stajalište uvijek gledajući u svoju korist.  Šenoa ju je izabrao na temelju povijesnih činjenica za pokretača radnje romana jer sve počinje nesporazumom oko Stubice i Susedgrada.

Književni rod: 

epika

Književna vrsta: 

roman

Tema: 

Pobuna seljaka kmetova protiv feudalaca; široka slika feudalnih društvenih odnosa u Hrvatskoj u 16 – om veku.

Ideja: 

Ljudsko je pravo čoveka da se odupre tiraniji i ropstvu bez obzira na cenu, što bi Njegoš rekao: – Al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.

Kratak sadržaj

Seljačka buna je povijesni roman u kojem se autor koristio istinitim likovima. Prvi put je objavljen uVijencu 1877. godine. Djelo je puno povijesnih činjenica, ali se detaljno opisuju i socijalne razlike, pogotovo one između kmetova, feudalaca, niskog plemstva i vladara. Šenoa u romanu iznosi svoje stavove i kritiku tadašnjeg društva. Smatra kako bi svi trebali biti jednaki i živjeti složno.Izražene su masovne scene borbi, no lik koji je najviše istaknut je Matija Gubec, vođa pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu sa Franjom Tahijem. Njega kasnije seljaci izaberu kao svoga vođu.

Gubec je lik preko kojeg čitatelji moku saznati Šenoine stavove prema cijelom događaju, on je morala, pravedan, hrabar i pametan. Protivi se nasilju, a na kraju djela daje život kako bi spasio nekolicinu svojih ljudi. Autor često u djelu patnje hrvatskog naroda uspoređuje sa biblijskim motivima.Radnja romana je rascjepkana u nekoliko paralelnih radnji. Prva je ona koja opisuje sukob između Uršule Heningove, vlasnice pola imanja Stubice i Susedgrada i Franje Tahija kojemu je namjera Uršulu protjerati sa imanja.

Zbog ovog sukoba i dolazi do seljačke bune. Franjo Tahi je opisan kao vlastelin koji iskorištava svoje seljake i sve im uzima, dok je na početku romana Uršula ta koja je na strani seljaka.Kasnije se saznaje kako ona želi oženiti svoju kćer za Tahijeva sina, stoga se seljaci okreću i protiv nje, točnije protiv cijelog plemstva. Ona je prikazana kao jaka i hrabra žena koja stjecajem okolnosti postaje nasilna i gruba. Najbitnija je samoj sebi i gleda sve kako bi najbolje prošla. S druge strane Tahi je suprotnost, on je pohlepan i okrutan, nikad mu nije dosta, u ljudima izaziva strahopoštovanje. Autor ga je opisao kao malenog i ružnog, čime je još više istaknuo njegove karakteristike.

Roman obrađuje još nekoliko radnji, na primjer nesretnu ljubav između Đure Mogajića i Jane, odnos jane i Tahija. Ona je bila ta zbog koje je Tahi na kraju i kažnjen, s obzirom da ju je silovao, ona mu se osvetila.
Djelo završava univerzalnom porukom kojom Šenoa želi istaknuti kako pravda mora postojati i kako bi svi trebali učiti na pogreškama koje su se odvile u prošlosti.

Seljačka buna je najsnažniji istorijski roman Augusta Šenoe. U osnovi romana sačuvana je istorijska istina o krvavom sukobu između feudalaca i kmetova s početka 1573. godine, u kome je slobodarsko seljaštvo skupo platilo pokušaj da od sebe strese okove feudalnog jarma. Seljačku bunu u Hrvatskoj Šenoa je naslikao kao pravednu borbu eksploatisanih kmetova za slobodan život.
U romanu se odvija više paralelnih radnji:

Sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesrećna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te
ljubav Sofije Hening i Tome Milića. – Seljak se nije digao, kaže Šenoa, – dok su mu otimali vola i kuću, seljak je planuo kad mu osramotiše ženu i kćer. I kad se je digao, kad su se silne čete razlijevale bez uzde po svoj zemlji nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraz… Po tome buna dobija veću, etičniju cijenu, a seljaštvo izlazi opravdano pred svijet…

U slikovitim opisima raskoši i nemorala na dvorcu feudalca Tahija, u njegovoj obesti prema seljacima, Šenoa je pokazao da su uzroci ustanka prvenstveno socijalne prirode. Pouzdane istorijske pojedinosti o seljačkoj buni on je uobličio u široke slike kroz koje je prikazao međusobne odnose plemstva i seljaštva. Na jednoj strani su sjaj i raskoš bogataša, njihov bezbrižan život i nemilosrdan odnos prema kmetovima, a na drugoj strani beda seljaka, njihova borba za koru hleba i beskrajna ponižavanja.

Tahi otima seljacima sve što su krvavim znojem zaradili, raspolaže njihovom imovinom i njihovom čašću. Čast, obraz, imanje i život – sve je zavisilo od feudalaca. Zato seljaci ustaju da golim rukama zatraže svoja prava. – Pokucasmo kod suda, Tahi nas oplijeni, pokucasmo kod bana, Tahi nas postrijelja; pokucasmo kod kralja, Tahi nas vješa; sad kucaćemo gvozdenom šakom bogu na vrata… Ako ima pas zube, mačka nokte, da se brani, mi imamo ruke, ove tvrde seljačke ruke…

Međutim, ustanici nisu mogli da se odupru dobro naoružanoj i skupo plaćenoj vojsci udruženih feudalaca. U neravnopravnoj borbi seljaci su pružili snažan otpor, ali kad su feudalcima stigli u pomoć i žuberački uskoci, ustanici gube bitku i bivaju svirepo kažnjeni. Vođa ustanka Matija Gubec, ubijen je na najsvirepiji način – izdahnuo je na usijanom gvozdenom prestolu sa užarenom krunom na glavi.

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. god., završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine.Ne položivš na vrijeme odrđene spite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji Pozor. 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić.

Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. Postaje i dramaturg. Njegov prvi roman Zlatarevo zlato izlazi 1871. god.Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis Vijenac. Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je “Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”. Najpoznatija djela su mu: Seljačka bunaZlatarevo zlatoProsjak LukaMladi gospodinPrijan LovroDiogenešKanarinčeva ljubovcaVječni Žid i Zagrebulje.

Add comment

Oglasi

Kategorije

Oglasi

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.