Eldina Tulic
Kratak sadržaj
Na pocetku ovog djela jedan djecak nas upoznaje sa licnoscu Stepskog vuka . Taj djecak bio je u srodstvu sa gazdaricom stana u kojem je privremeno zivio Harii (stepski vuk) . Djecak je govorio kako mu se Harii u pocetki uopste nije svidjao da je u njemu vidio neko zlo, smatrao je da ima neke zle namjere i da ga treba sto prije udaljiti od gazdarice koja je u Stepskom vuku vidjela samo pozitivno kao i u vecini svojih gostiju.
Gazdarica je voljela stepskog vuka i cesto je pokusavala pricati s njim. Djecak je primijetio kako Hari nije kao svi drugi, bio je povucen,miran, ali nakon izvjesnog vremena Harijova licnost zapanjuje djecaka koji nakon sto stepski vuk misteriozno ode iz njihovog stana pronalazi zaboljeske s naslovom ” Samo za ludjake ” , djecak takodje navodi kako bi da nije poznavao Harija,da ga nije dugo vremena posmatrao bacio te zabiljeske smatrajuci kako je covjek lud,ali buduci da ga je zapanjivala licnost Harija odlucio je da ih objavi.
U tim zabiljeskama na samom pocetku opisuje se teska unutrasnja borba u Hariju izmedju covjeka i stepskog vuka . Svaki put kada se Hari ponasao ljudski osjecao je kako se vuk u njemu smije i ”kezi svoje zube” a kada bi uradio nesto neljudsko osjecao je u sebi covjeka koji ga provocira i zapitkuje zasto sve to radi. Zbog svega toga Hari nikada nije mogao da uziva u trenutku i da se opusti, stalno su se unjemu preplitale te dvije osobnosti te je odlucio da ce za 50.rodjendan okoncati tu patnju tako sto ce izvrsiti samoubistvo.
Ono sto moram spomenuti je i to da je Hari bio osoba koja se protivila tehnologiji, mrzio je radio, mrzio je savremenu muziku i sve to mu se gadilo, mastao je o razgovoro s Betovenom,Mocartom itd. Hari je bio ljubitelj svega onog sto je prirodno.
Radnja se pocinje odvijati kada Hari prilikom jedne setnje nailazi na natpis ” Pozoriste-nije za svakoga” Hari je smatrao da je to pozoriste za njega bas zato sto on nije bio kao ostali svijet i da se u tom pozoristu mozda kriju silni odgovori koji su mu trebali . Natpis je iznenada nestao, a Hari ubrzo srece jednog covjeka koji mu daje jednu knjizicu. Citajuci tu knjizicu Hari shvata da je u toj knjizici opisan njegov zivot i njegova borba,ali citajuci to takodjer shvata da svaki covjek ima bezbroj licnosti i da se svi mi borimo s tim licnostima.
Hari nakon toga nailazi na sahranu nekog covjeka te razmislja o svim tim ljudima koji se ponasaju isto. Svi su tuzni, svi imaju taj neki grc na licu, i svi cekaju da se doticni zakopa kako bi otisli i nastavili svoj zivot kao da se nista nije ni desilo. Prilikom toga srece starog prijatelja koji ga poziva na veceru. Hari pristaje, ali samo sto je to ucinio u njemu se budi stepski vuk koji ga zapitkuje o tome zasto je uradio to i zasto se ponasa kao covjek, zasto pristaje na takve pozive, i ubrzo gubi volju za tim i trazi nacin kako da to izbjegne.
Hari na kraju , ne tako rado, ipak odlazi na veceru koja je imala grozne posljedice. Na veceri prijatelj komentarise nekog ludjaka koji ima isto ime kao Hari koji se buni protiv rata, koji zeli da u svijetu vlada mir. Prijatelj nije znao da je to zapravo Hari.hari je prvo sutio ali je na kraju veceri rekao kako je to on, te se gadno posvadjao sa prijateljom i njegovom zenom te otisao sa jos vecom zeljom da u skorije vrijeme sebi okonca zivot.
Trckarao je tu vecer kao lud i znao je da ne smije kuci jer bi se tu ubio. Napokon odluci da ode u krcmu Crni Orao. Tu mu prilazi jedna mlada lijepa djevojka Hermina koja kao da je prozivjela cijeli zivot s njim. Pitala ga sta se desava i saslusaala je Harijovu pricu. Hari je tada shvatio da nije sam i da postoje ljudi koji ga ipak shvataju. Hermina mu je tu vecer izdavala razna naredjenja i dogovorili su se da ukoliko on zeli da mu ona pomogne da izadje iz te situacije on mora da je slusa.
Za pocetak mu je naredila da ode da se naspava a potom su u planu imali da ga nauce plesati, izlazit, zabavljati se. Tu vecer Hari je takodjer upoznao Pabla i Mariju . Hari je zvao Herminu na veceru. S nestrpljenjem je cekao tu noc kada ce se naci , mislio je da mozda nece doci pa ga je bilo strah.
Napokon je vecerao sa Herminom. Hermina mu je ispricala svoju zivotnu pricu te mu je ”mrtva” ozbiljna rekla kako je mora ubiti kada se zaljubi u nju . Nakon toga Hermina je Harija ucila da plese,pripremaala ga je za ples pod maskama. Kada je Hari jednu vecer dosao kuci zatekao je Mario (Hermininu prijateljicu) , koju je poslala Hermina kako bi Harii napokon osjetio zadovoljstvo jednog covjeka .
Marija mu dakle postaje ljubavnica , Hari je uzivao dugo s Marijom cak je osjecao kako se pocinje zaljubljivati u nju. Nakon plesa pod maskama Hermina je trebala postati Harijova ljubavnica, noc prije te Marija i Hari su se oprostili. Hari odlazi na ples pod maskama, ali ne moze da pronadje Herminu. Hermina se maskirala u muskarca.
Pablo I Hermina odvode Harija u Magicno pozoriste. Hari tu nailazi na vrata sa raznim natpisima. Kada je odabrao jedan natpis, susrece se sa starim prijateljom iz djetinstva , tu je Hari sa svojim prijateljom pucao na svaki automobil koji je naisao, zeljeli su da uniste sve automobile i sve one koji ih voze.Kada je usao na druga vrata ucio je o izgradnji licnosti . Sljedeca vrata vodila su ga na sjecanje mladosti. Natpis na tim vratima bio je SVE DJEVOJKE SU TVOJE. Hari je tu susreo brojne ljubavnice i djevojke koje je imao tokom svog zivota.
Ovoga puta je samo mogao da ima svaku , nije propustio ni jednu priliku koja mu se ukazala i svaku je osvojio te je u tom trenutku shvatio kako je u zivotu imao puno prilika koje je zbog malih prepreka propustio. Sljedeca vrata odvela su ga na mjesto gdje se covjek ponasao kao vuk,a vuk kao covjek, covjek je kidao meso vuku, i radio je sve sto mu vuk naredi.
Nakon izlaska iz vrata s natpisom SVE DJEVOJKE SU TVOJE i nakon shvatanja koliko mu je malo trebalo da ima sve te djevojke koje je samo tako pustio Hari je shvatio da je Hermina njegova i da nju nikako nece pustit i da jedva ceka da je osvoji i da joj kaze kako se osjeca.
Medjutim u tom trenutku Hari ulazi na vrata gdje srece lijepu Herminu nagu u zagrljaju prijatelja Pabla kako mirno spavaju. Hari uzima noz i zabada ga ispod Herminine dojke (na neki mladez) , krv je potekla a Hari je u tom trenutku shvatio sta je uradio. Hari u tom trenutku osjeca hladnocu, tugu i bol, pita se da li je postupio ispravno da li je to uradio zato sto mu je Hermina naredila ili zato sto je zatekao u zagrljaju drugog muskarca . Nakon toga susreo se sa Mocartom koji ga je ismijavao zbog toga sto je uradio i zbog toga sto je svoj zivot ucinio toliko bijedim i dosandim.
Djelo se zavrsava Harijovom recenicom ” Jednom cu ipak nauciti da se smijem ” .
O djelu
Jako je važno shvatiti razliku između Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer čak i ako se i jednom i drugom može dodijeliti ista osobina, značenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog društva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasične ideale Goethea i Mozarta (čitatelji Stepskog Vuka će također primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele čak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantičarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo više emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teško kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetnički izraz, njegov individualizam je bio onaj romantičarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego način da pojedinac protumači moderne vrijednosti i nađe neke nove. Romantičarski “individualizam” je prema tome bio način traganja za višom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera će točno znati što ovdje želim reći.
Ono s čime se Hesse suočio u svom djelu jest činjenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na našu izolaciju kao na cilj sam po sebi – ne samo zato jer je osuđen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i što će dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli laži demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i različite vrste društvenih aktivnosti, ali se sve više i više introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Društvo i njegove mane tjeraju ljude i otuđuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno društvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bića te kao takvi, većina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim može činiti skrivanje od mahnitosti oko našeg doma, povijest i zdrav razum kažu da je ovo loš potez; sranje će naposlijetku doći i do vašeg susjedstva, a onda će možda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije želio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati “buržujsku” stranu osnovnog psihološkog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironično je da je Harry baš to defanzivno bio poricao.
Ali za modernistički rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane “poseban” tako da prihvati konformizam koji je odbacivao društvene norme. Paradoks postaje očigledan: istina nije više izvan, nego unutar onoga što je društveno prihvatljivo, pa stoga “ideal” postaje simbol najnižeg oblika ponašanja. Vozeći motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadišla one ljude koji su se još uvijek pridržavali ograničenja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik “individualizma” s onim Hesseovim, ubrzo ćemo doći do istog zaključka: vozeći velikom brzinom na autocesti modernog društva ne znači da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na više “cool” način.
Kroz ovaj sukob između romantizma i modernističkog individualizma nam se pružio praktičan uvid kako da preživimo moderno društvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni našim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Možda ste vi dovoljno pametni da vidite što se zapravo događa u vašoj zemlji, ali ako ostanete kod kuće i ako se skrivate iza vašeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole – koji god tradicionalni ideal preferirali – polako ćete postati dio problema.
Usuđujem se reći da su većina nas disidenata – ako ne i svi – prošli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, proučavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate noću po šumi. Ovo je veoma važan dio vašeg života, jer tijekom ovog perioda ponovno izgrađujete vrijednosti, tražite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, moć i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vaše zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojačate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, također odbacujete moderni individualizamn, što znači da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vašeg trenutnog postojanja.
Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i društvene prihvaćenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora težiti za životom koji ima i osobni i društveni mir. Ne možemo si priuštiti da još inteligentnih ljudi napusti društvo, jer će onda to ostaviti našu kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo težiti da nadiđemo moderni dualizam bez da ugrozimo naše ideale. Moramo prihvatiti našu osnovnu ljudsku prirodu i ne ograničiti se na ono što smatramo “sigurnošću”. “Sigurnost” je laž.
Naša jedina prilika da reformiramo društvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne možete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loše dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju težiti tome da se ujedine oko ovih zajedničkih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao što je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremističkim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rješenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Uništite svoj ego, uništite svoju predodžbu o samome sebi, uništite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve.
“Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjeća što ljudski život može ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao živjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buržoazijska vlada” ~ H. Hesse
O piscu
Herman Hese je njemački književnik koji je živio od 1877 do 1962. Hese je 1946. godine dobio najveće svijetsko priznanje: Nobelovu nagradu za književnost. Sredinom šesdesetih godina postao je jedan od najčitanijih i najprevođenijih evropskih pisaca za posljednjih 100 godina. Hese je građanin svijeta i vizionar budućnosti. On je neophodan svakom pojedincu koji osjeća potrebu za radikalnim mijenjem svojih nazora. Hese piše jednostavno i nadahnuto, iskreno i poetično.
Na početku ga je ljubav prema književnosti odvela prvo u knjižarstvo, da bi se ubrzo nakon početnih uspjeha u književnosti posvetio pisanju. Na početku stvaranja brojnih djela Herman je bio pod utjecajem Hölderlina, a nakon toga pisao je sljedeći učenje Dostojevskog, Nietzschea te Freuda.
Imao je jako burno djetinjstvo, najviše zbog roditelja koji su željeli da on postane sveštenik. Misleći da je Hesse umno bolestan, oni ga šalju u bolnicu. Tada se, kao petnaestogodišnjak, bori da napusti bolnicu, što na kraju i uspije, te se 1895. zapošljava u knjižari.
Oženio Marijom Bernuli. U to vrijeme je već stekao slavu, a za 5 godina dobiJa i 2 sina.
Analiza djela
Vrsta djela: psihoanalitički roman
Vrijeme radnje: dvadesete godine 20. stoljeća
Mjesto radnje : Njemačka.
Teme :
Apsurd života, bolesti novog doba, otuđenost glavnog lika, nezadovoljstvo građanskim društvom, tehničkom civilizacijom, te razne pesimistične slutnje o novom svjetskom sukobu.
Hesse je ‘ubacio’ sebe u ovaj roman na više načina :
inicijali
Hermina – ženski oblik autorovog imena
Hesse je pohađao časove plesa kod Julie Laubi – Honeger , s kojom je sudjelovao na krabuljnom plesu.
Hesseova gazdarica i stan, koji je unajmio 1924. godine, u Baselu su isti kao u knjizi…
Osnovna poruka koju pisac šalje u romanu:
Poruka koju pisac šalje svim romanom je da je svaki čovjek sam, od svog rođenja, pa sve do smrti.
„I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh, i hranu.“
Likovi i karakerizacija likova
Hari – Glavni lik romana. Za mnoge Hari je bio ludjak. Borio se sa samim sobom. Svoju ličnost je podijelio na covjeka i vuka.
Osobnost ovog lika veliki je razlog zbog kojeg živi sam. On živi neurednim, samačkim životom i jako mu je teško uklopiti se u svoju okolinu, biti među ljudima ili, još teže – biti s ljudima. Haller svoju osobnost smatra podijeljenom između onog ljudskog i onog životinjskog, odnosno vučjeg. Ljudska strana u njemu odlikuje se svim onim kulturološkim što posjeduje – ljubavi prema umjetnosti, intelektom, duhovnosti, dok se vučja odlikuje onim sirovim, životinjskim nagonom.
Kao vuk želi pobjeći od svega, želi se osamiti i odvojiti od modernog društva.
- Kao čovjek, Harry , ipak ne može napustiti sve pa učestvuje u nekim stvarima koje vuk u njemu prezire.
Zapravo, Harryeva podjela nije samo na vuka i čovjeka, njegova podjela je na stotine ili čak hiljade ličnosti.
Vuk i čovjek u njemu su u vječnoj svađi. Sve te podjele u njemu rezultirale su njegovom željom za samoubistvom i upravo u tim trenucima vidimo najveću razliku između ovih ličnosti u njemu.
Vuk u njemu nema ništa protiv odlaska u smrt, ali čovjek u njemu shvaća da zapravo strahuje od smrti i to ga vodi do zaključka da nije sasvim različit od društva koje ga okružuje i da ne može napustiti to sve i otići u svijet umrlih.
Uzivao je u tome da bude nesretan i mrzio je cijeli svijet. Cesto se selio. Mrzio je tehnologiju. Volio je Herminu. Nista ga nije veselilo .
Hermina
Mlada ,lijepa,zanosna djevojka koja se u romanu pojavljuje kao spas u zadnji cas, ona je ustvari bila Harijev spasitelj u trenutku kada je Hari definitivno odlucio da izvrsi samoubistvo . Izdavala je naredjenja Hariju i bila je misteriozna. Hari i Hermina su bili slicni zbog toga su se tako dobro shvatali. Hari je ubio kada je zateako u zagrljaju drugog muskarca .
” Ponovo sam izronio iz beskrajne rijeke cara,poroka i zapleta, tih, nijem, naoruzan i zasicen saznanjem, mudar, duboko iskusan zreo za Herminu ”
Ona je jedina osoba koja uspijeva razumijeti njegovu unutrašnju podjelu između čovjeka i vuka.
Njihov odnos postaje sve kompleksniji poslije svakog susreta.
Hermina ima ulogu kao njegova majka i učiteljica istovremena.
Kao majka, ona kriticizira ili hvali njegove postupke.
Kao učiteljica, uči ga raznim fizičkim stvarima, poput plesa ili načina na koji se jede.
Njihova psihološka povezanost dostiže vrhunac kada Hermina predvidi da će postati ljubavnici i da će ju on ubiti.
Ostali likovi : Pablo, Marija, poznanik kojeg Hari srece na sahrani i njegova zena ..
Citati
Evo, uzmite vaše figurice, ova igra još će nam pružiti mnogo zadovoljstva. Vi ćete figuricu koja je danas izrasla u nesnosno strašilo, kvareći vam igru, sutra degradirati u položaj sporedne figure. Od sirote, drage figurice koja je neko vreme, kako je izgledalo, bila osuđena na razne nedaće i zlu kob vi ćete u idućoj igri napraviti kneginju. Želim vam prijatan provod, gospodine.
Žaliti treba za Sada i Danas, za svim onim nebrojenim danima koje sam izgubio, koji su mi protekli ne donevši mi ni darove, ni uzbuđenja.
Bio jednom neko po imenu Hari, nazvan Stepski Vuk. Išao je na dve noge, nosio odelo i bio čovjek, ali je ustvari ipak, eto, bio vuk.
I dok sam ja, Hari Haker, stajao na ulici, iznenađen na prepad i polaskan, učtiv i revnostan, smešeći se ljubaznom čoveku u kratkovido lice, dotle je drugi Hari stajao pored mene i takođe se kezio, kezio i mislio kakav sam ja to čudan, ćaknut i neiskren bratac, kada sam još pre dva minuta besno izkezio zube na ceo ovaj prokleti svet, a sada, na prvi poziv, na prvi bezazlen pozdrav jedne čestite dobričune žurno, dirnuto i preterano revmernosti prihvatam sve..
“Hari”, upitah ja. “Šta radiš ovdje?” “Ništa”, odgovori onaj u ogledalu, “čekam, očekujem smrt.”. “A gdje je smrt?” upitah ja. “Dolazi”, reče onaj drugi.
