Eldina Tulic
O piscu
Aleksa Mikić je rođen 1912. godine u selu Bukvik kod Brčkog. Dijete siromašnih roditelja, Mikić je vrlo rano morao da se bori za održanje golog života. Školovao se neredovno i kasno. Srednje obrazovanje je stekao najzad pohađajudi večernju gimnaziju u Sarajevu. Radio je razne poslove: bio tucač kamena na državnom putu, poslužitelj u seoskoj školi, poštar, fizički radnik na tuđim poljoprivrednim gazdinstvima, opštinski službenik itd.
Učestovao je u narodnooslobodlačkom ratu. Poslije rata, od 1948. do 1956. godine urednik je u redakciji sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje”. Zatim je jedan od osnivača i dugogodišnji urednik poznatog lista za mlade “Male novine”. Jedno vrijeme je bio i sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Između dva rata Mikić jeobjavljivao priče za odrasle i pripadao je grupi seljaka pisaca. Ali glavninu svog pisanja posvetio je djeci.Umro je 1985. godine u Sarajevu.
Od deset knjiga Alekse Mikića, napisanih za djecu, svojom jednostavnošću kazivanja, autentičnošću poruke, sugestivnošću i neposrednošću izraza, izdvajaju se tri zbirke pripovjedaka: Sunčana obala, Prijatelji iz Smogve i Zvonici i daljine, i samo o pričama iz navedenih zbirki biće govora u ovom radu.
Glavno inspirativno vrelo Alekse Mikića je njegovo seosko djetinjstvo, koje je bilo vrlo osobeno: teško, sumorno, oskudno u svemu osim u nadi da će budućnost biti vedrija i ljepša. Ako se pogleda tematika ovih priča i način na koji pisac prezentuje svoje doživljaje i viđenja djetinjstva, može se uočiti da se on uveliko rukovodio Andersenovom devizom “da nema ljepših priča od onih koje stvara sam život”.
O djelu
Mikićeve priče izviru iz same srži egzistencije. To su naracije o: teškim socijalnim prilikama u seoskim porodicama u vremenu između dva svjetska rata (Lipov cvat, Kad ječam žuti, Berači sljiva, Goniči stoke, Saputnici), najbližim članovima porodice (Moja majka, Moja baka, Moj djed, Priče moga djeda), školi, školskim drugovima i učiteljima (Moj drug Stojan, Neočekivani susret, Knjiga iz izloga, Moja učiteljica, Lovac divljih pataka, Veliki prijatelj, Teleskop), piščevom nezavidnom položaju dok je bio sluga kod seoskih gazda (Naša srna, Poklon, Bjeluša), prvim simpatijama (Naša Kaća, Ivanka, Crvenokosa djevojčica, Šumarev sin), starcima, prijateljima dječaka i djevojčica (Kad ječam žuti, Prijatelji iz Smogve, Mlinar Matija), druženju i iskrenom prijateljstvu sa životinjama (Naš Jesenko, Naša srna, Moj dobri Cezar, Jasminkina ljubimica).
Priče Kad ječam žuti, Lipov cvat i Mlinar Matija po snazi izraženih emocija i dubini prodiranja u psihu dječaka koji prerano sazrijevaju ne zaostaju za pričama najboljih srpskih pripovjedacč za djecu: Branka Ćopića, Branka V. Radičevića, Desanke Maksimović, Stevana Raičkovića, Aleksandra Popovića i drugih. O važnim momentima rasta i razvoja djeteta, kada ono, pod teretom životne zbilje, prestaje da se ponaša shodno svom uzrastu i počinje da misli kao odrastao čovjek, Mikić je zaista pisao nadahnuto i iskreno.
Likovi i karakterizacija likova
Likovi: pripovjedač, majka, otac, djed Đorđe, stric Simeun, Lazar Tanacković, Petar Pejić, mlinar Matija, učitelj, učiteljica, Stojan, Mirko Ilić, Pavle, Vlado, Ivanka, stari Petar, Ivan, djed Simo, drug Perica, Marko Pavlov, Vladimir, Ilija Jovankin, Pero, Dragan, Mile, Petar, baka Spasa, Čudnovati, Matija
Pripovjedač je ujedno i glavni lik. Radi se o dječaku koji nije imao lak život te je vrlo rano stekao puno životnog iskustva. Uz sve to zadržao je dječju naivnost, suosjećanje prema ljudima i ljubav prema životinjama.
Bio je uvijek spreman svima pomoći, skroman i zahvalan na svemu što mu se pružilo. Kao dijete siromašnih roditelja i najstariji sin, trebao je nakon osnovne škole ostati kod kuće pomoći roditeljima othraniti braću i sestre. Unatoč tome, najveća želja mu je bila nastaviti se školovati u gimnaziji, ali mu roditelji to nisu mogli omogućiti.
Zbog toga je radio sve poslove do kojih je mogao doći. Bio je pošten, marljiv i vrijedan, s velikom voljom za učenjem i gajio je ljubav prema knjigama. To što je sam učio kasnije ga je dovelo do posla u novinskoj redakciji. Životni put mu je bio trnovit, ali je upoznao velik broj ljudi i sa svakim našao zajednički jezik.
Prema ljudima nije imao nikakve predrasude, ali je imao ponosa u situacijama kada je to bilo potrebno. Vrlo rano, još kao dječak, stekao je osjećaj da treba pomoći roditeljima i tako počeo zarađivati za život. Od svih ljudi u svom životu najviše je volio baku Spasu koja mu je bila bliža od majke jer je s njom proveo prve godine života.
Djed Đorđe je imao duguljasto, koštunjavo lice i bujne brkove. Bio je opasan crvenim pojasom, nosio je kapu omotanu šalom i kamiš. Jako je volio pripovjedača koji mu je bio veoma privržen. Opisan je kao radišan i pravedan čovjek koji se volio šaliti i imao bujnu maštu kada je pričao priče.
Lazar Tanacković i Petar Pejić su djedovi vršnjaci i prijatelji iz djetinjstva koji su mu dolazili u posjet i pričali s njim priče.
Majka je bila najbolje plaćena nadničarka u selu i najbolja žetelica. Žela je pšenicu na tuđim imanjima i sa sobom vodila djecu. Ramena su joj često krvarila jer su se u njih urezali oštri bridovi kolijevke u kojoj je nosila dvomjesečno dijete. Bila je jako vrijedna i spremna sve žrtvovati za svoju djecu. Često je radila dodatne poslove kako bi došla do kruha i ostajala gladna jer bi sve podijelila djeci.
Mlinar Matija je bio visok, krupan, gustih obrva, velikih brkova. Bio je ozbiljan i mrgodan, ali je pripovjedača neobično volio jer je još bio mali. Zato je kod njega imao povlastice i radovao se obrocima kojima bi ga nudio.
Stojan je išao u školu s pripovjedačem. Bio je najviši u razredu, ali mršav i blijed. Uvijek je među prvima dolazio u školu iako je pješačio sedam kilometara iz susjednog sela. Bio je siromašan, kao i svi. Bili su nerazdvojni prijatelji, dijelili su knjige, Stojan mu je puno pomagao oko učenja. Imao je najbolje ocjene, učitelj ga je volio. Za svaku školsku priredbu dobivao je najbolje uloge i recitacije. Pripovjedač je bio ponosan na njega.
Mirko Ilić je bio stariji dječak koji se školovao u gradu u gimnaziji. Pričao je o tome kako oni u gradu svašta uče, o Africi, Sahari, lavovima i sl. Ispričao im je sadržaj romana “Kroz pustinju i prašumu” i svi su mu se divili. Mjestu na kojem su se kupali dao je ime Sunčana obala.
Pavle je pripovjedačev prijatelj iz škole. Sjedili su zajedno u klupi i nadopunjavali se: Pavle je bolje znao matematiku i prirodopis jer mu je otac bio matematičar i lovac, a pripovjedač je bolje znao povijest i geografiju.
Pripovjedačev otac je bio strog. Njegova riječ je uvijek bila posljednja u svemu, majka se nije miješala. Bio je cestar sa službom daleko od svog kraja. Bio je na frontu u prvom svjetskom ratu. Smatrao je da je rad više vrijedi od školovanja.
Vlado je gospodsko dijete. Ismijavao je siromašne i drugačije od sebe.
Ivanka je unuka žandarmerijskog narednika u penziji, jedna od najljepših djevojčica u selu. Iako je također bila gospodsko dijete, nikoga nije omalovažavala.
Stari Petar imao je sedamdeset godina. Kao mlad je mnogo putovao, a pripovjedač ga je upoznao u Smogvi. Tamo je Petar čuvao pčele.
Ivan je bio gazda starom Petru. Bio je školovan čovjek i jako je cijenio obrazovanje. Mnogo je pomogao pripovjedaču u vezi učenja.
Marko Pavlov, Vladimir i Ilija Jovankin su problematični dječaci koji su se skitali po selu, izostajali iz škole te nisu završili nikakav zanat.
Pero je bio dječak kojeg je pripovjedač upoznao kad su zajedno brali šljive. Bio je šutljiv i povučen jer je imao bolesnu majku i trudio se zaraditi za njezino liječenje.
Stric Simeun je bio nepismen. Htio se školovati, ali nikada nije ništa poduzeo po tom pitanju. Bio je najbolji bunardžija u selu, uvijek je pomagao pripovjedaču i njegovoj obitelji.
Baka Spasa je najdraža osoba iz pripovjedačeva života. Bila je oniska, lijepo građena, crnokosa i prava ljepotica u kraju. Uvijek vesela i nasmijana bdjela je nad pripovjedačem. Na kraju je umrla u siromaštvu, a pripovjedač nikada nije uspio ispuniti svoje obećanje da će živjeti s njim i njegovom ženom i da će imati sve što god poželi.
